Udari li skupoća na džepove, ili nestašice na ionako mršave zalihe, u krajnjoj nuždi se za preživljavanje ne biraju sredstva. Ojađen polupraznim buđelarima (više praznim nego „polu“), i pošten svet bi mogao da pogazi svoje poštenje.

Ipak, nisu se nepoštenjačine uvek obazirale na ekonomske prilike. Svedoci tome bili su rafovi supermarketa sa kojih su nestajale svakojake vrste artikala. Ovo nije bio trend samo kada zaprete oskudica i kriza: čim su vrata otvorile prve sapomosluge, među rafove su se ušunjali osvedočeni kleptomani. Dok su kradljivci videli priliku za još masovnije pustošenje, trgovci su muku mučili sa hvatanjem prestupnika na delu.

Beskrajne liste autograma beogradskih kradljivaca

Poznavajući mentalitet ovdašnjeg kupca, trgovci su s pravom bili sumnjičavi po pitanju samouslužnog koncepta. Gvireći preko ograde „u svet“ i uvozeći tamošnje trendove, nadali su se da će kupcima, kao i sve ostalo, vremenom preći u naviku.

Navike jesu stekli, ali ne onako kako su se trgovci nadali. Bez problema im je prešlo u naviku da ojade samoposluge za raznovrsnu robu.

U nekim samoposlugama se o tome pedantno vodilo računa. Bilo je posebnih svezaka sa imenima Beograđana koje su kasire zatekle u otimačini. Ponegde je lista bila toliko duga da su imena jedva stala u dve podeblje sveske. A prestupnici nisu birali: od najprometnijih trgovina u centru grada, do onih preko Save na Novom Beogradu.

Ako bi se šteta prevela u brojke, tek tada su bile vidljive i prave razmere kleptomanskih navika nemalog broja sugrađana. Insajderske informacije su obelodanile da je „Beograđanka“ krajem ’70-tih u gubicima brojala 3 do 4 miliona dinara dnevno. Sem toga, kradljivci su usavršavali tehnike, dok su trgovci ostajali korak iza njih.

Kada „Džoni Voker“ prošeta do tavanice

Sa 363 radna dana u godini i lokacijom u jednoj od najprometnijih ulica, Dragstor u Nušićevoj se mogao pohvaliti i marljivim kradljivcima. Otimači neretko nisu birali: odnosili su čak i čačkalice, dok je jedan gospodin usred noći iz Dragstora istrčao sa ukradenom kobasicom. Da krađama nisu kumovali samo prazni novčanici, svedočili su i primeri takozvanih poznatih – od estradnih umetnica koje su iznosile dnevne potrepštine za domaćinstvo, do poznatog fudbalera jednog poznatog beogradskog kluba uhvaćenog u krađi majoneza.

Anegdode o dovitljivosti kupaca koji su se nerado mašili novčanika beležile su se i u Knez Mihailovoj ulici. Kasirke, pa i poslovođe u Centropromovom „Pelješcu“, dovijali su se kako da stanu na kraj kradljivcima skupih alkoholnih pića.

Tako je „Džoni Voker“, inače najskuplji artikal, morao da bude preseljen na najviše rafove. Tik ispod plafona, da ga može dohvatiti samo prodavac sa merdevinama. Ipak, strast za kapljicom dovodila je lopove – ali i radnike – u najbizarnije situacije. Fizički nasrtaji na predstavnike organa reda možda su se i mogli očekivati, ali pamtio se i primer utučenog sredovečnog gospodina koji nije imao jednu ruku. Prazan rukav sakoa koji je visio sa ramena bio je dovoljan da i kasirku preplavi sažaljenjem.

Međutim, tek što se utučeni gospodin spremao da pokupi svoj kusur, do njega je dotrčala druga kasirka. Očigledno odranije poznat ovoj radnici koja mu je žustro raširila sako, sredovečni kupac je otkrio i (ne tako) dobro čuvanu tajnu. U ruci koju „nije imao“, privijao je uz sebe bocu otetog pića.

Sredovečne dame u pohodu na sladolede i pomade

Iako nisu svi bili profesionalci, kradljivci su trgovcima zadavali ozbiljan domaći zadatak. Dok se Beograd krajem ’70-ih još privikavao na novi svetski trend, kamere i obezbeđenje u svakom kutku samoposluge još uvek su bili misaona imenica. Snalažljivost trgovaca bila je na testu i na Novom Beogradu, gde su džeparoši u Bloku 45 imali i podeblje sveske sa autogramima.

Po nemalom broju imena se moglo zaključiti da prestupnici nemaju radno vreme. Tačnije, radno vreme je bilo „uvek“, a još veća muka bilo je njihovo precizno profilisanje.

Starci, deca i sredovečne gospođe svakodnevno su bili presretani u mutnim radnjama. Najstariji beše jedan dekica od 72 godine, ali su ipak prednjačile dame u srednjim godinama.

Dotične su se najpre ustremile na razne kozmetičke pripravke: kreme i dezodoranse, pudere i parfeme, ali su pod kaputima umele da se nađu i kuhinjske potrepštine. Međutim, ovde su se i trgovci našli u dilemi. Pretresanje sumnjičavaca, a pogotovo zavirivanje u džepove, torbe i pod kapute im nije bilo dozvoljeno.

Osim za pronicljivog trgovca, ovo je bio zadatak i za psihologa-amatera. Kasirke Centropromovog „Sunca“ na Novom Beogradu stoga su zaigrale na kartu ljubaznosti.

Vide li da neko sa sobom nosi sopstvenu torbu, srdačne radnice su se još srdačnije ponudile da mu pripomognu u pakovanju. Dogodi li se da neko pokuša da se provuče sa neplaćenom sitnicom, dovoljno je bilo da ga oda neprimerena reakcija.

Uskoro su se i kasirke u tome izveštile. Jedna gospođa naizgled nevinog držanja pokušala je da u torbi prokrijumčari margarin, pravdajući se da ga je pazarila u obližnjoj radnji. Kasirka je, međutim, posumnjala kada je opazila da je namirnica još uvek hladna. Uto se i gospođa nevinog držanja naprasno uzvrpoljila, ponovo se pravdajući da tobože mnogo žuri. Zamolivši da joj se otkuca i sporni margarin, gospođa je najzad otkucala samu sebe.

Nevešta gospođa sa (umalo) ukradenim margarinom na koncu se pokazala kao, blago rečeno, laik. Mnogo je mogla naučiti od jedne druge gospođe, koju je otkucala umalo prošvercovana poslastica.

Fore i fazoni lige izuzetnih prestupnika

Njen primer razotkrio je i tada prilično maštovite taktike iskusnih kradljivaca. Kako je ne bi odala sopstvena tašna, gospođa je ispod kaputa udesila pravi pravcati magacin.

Džepovi došiveni sa unutrašnje strane sporadično su otkrivali pokradene kobasice, girice i druge sitnije namirnice. Ipak, kutija sladoleda je bila previše hladna da bi se duže vreme držala pripijenom uz telo. Sa drugim sortama robe nije bilo toliko problema, naročito ako je postojao i razrađen sistem asistencije.

Neki trgovci su ovu taktiku nazivali „štafetna krađa“. U samoposlugu bi ušla grupa organizovanih „kupaca“, te bi jedan od njih, stavljajući, recimo, parče kulena pod kaput, skrenuo na sebe pažnju prodavaca. Na kasi bi, međutim, ukradeni predmet misteriozno nestao. Vešti diverzant je u međuvremenu već uspeo da ga prosledi „asistentu“, a ovaj drugom „asistentu“, sve dok sporni artikal ne bi uspešno napustio objekat – naravno, bez naplate.

Bilo je i namirnica na koje su se nepoštenjačine posebno ustremile. Trgovci su tako bili prinuđeni da kafu premeste na suptotan kraj od ulaza, i to nakon što je grupa snalažljivaca iznela celih 10 kilograma kafe. Ipak, nisu se baš svi mogli pohvaliti takvom veštinom. Najlakše je bilo uhvatiti kradljivce-amatere, jer su njihovi izrazi lica nepogrešivo odavali strah.

Kada bi prodavci zapatrolirali između rafova, a ovi podlegli paranoji, iz kaputa su se vadile ukradene stvari i ostavljale kojekuda. Stoga nije bilo retko zateći sir među čarapama, ili kobasice koje su među parfemima odavale specifičan miris. A trgovcima koji su se nadali da će kupci prigrliti novotariju zvanu samoposluga, preostalo je jedino da i sami prigrle njenu neugodnu nuspojavu.