Od svoje prve projekcije šezdesetih godina prošlog veka, bioskop Voždovac je bez premca bio mesto izlaska parova i društva i stecište filmofila, te je sasvim zasluženo pobrao epitet kultni. No, kako su usledile devedesete, tako ga je čeljust nemara uzela pod svoje i zubom vremena počela mic po mic da nagriza, klesajući ga u današnje strašilo voždovačkog kvarta.

Epicentar kulturnog života Voždovca

Bioskopi Kozara, Kosmaj, Odeon, Jadran, Slavija, Zvezda, 20. oktobar, Balkan neprikosnoveno su vladali centrom Beograda, i uz diskaće važili za glavne večernje atrakcije. Takođe, i po obodu prestonice je bilo bioskopa i filmskih sala. Praktično je svaki kraj imao svoj: Novi Beograd je imao Fontanu, Banovo brdo Šumadiju, Crveni krst Avalu, Karaburma Slavicu, a 29. novembra 1965.godine kucnuo je čas da i Voždovac dobije svoj.

Na tri (danas dve) tramvajske stanice od krkljanca Autokomande, na uglu ulica Vojvode Stepe i Kralja Vladimira, u samom srcu Činovničke kolonije udenut je bioskop Voždovac, koji je od prvog foršpana predstavljao epicentar kulturnog života istoimene opštine. Zauzimajući prostor od 940 m2, krasio ga je hol sa biletarnicom i arkadnim video-igrama na žetone u kutu, kao i golema sala, koja je brojala 740 sedišta, sa revolucionarnim sinemaskopom - tehnika tzv. širokog platna koja je upotrebljava specijalni anamorfni sistem sočiva kako bi se zapis slike na filmskoj traci suzio, a pri reprodukciji slike vratio u realni odnos.

Po običaju prvi redovi bili su rezervisani za filmofile koji su pomno pratili svaki kadar i komentarisali sebi u bradu; u središnjim smeštala su se društvanca koja su tu dolazila zbog dobrog provoda; dok su poslednje stolice po nepisanom pravilu bile namenjene za zaljubljene golupčiće koji, istinu za volju, nisu preterano marili šta se odigrava na velikom platnu. Svakako svi su nastojali da tokom filmske predstave poštuju prećutnu tišinu. Ipak, pojedine projekcije bi združivale posetioce, pa bi se cela dvorana u jecajima ili smehu orila kao školsko dvorište za vreme velikog odmora.

Naposletku, sa prvim sekundama odjavne špice i paljenjem osvetljenja, sala bi naprosto oživela gromoglasnom diskusijom kao da je neko odvrnuo debatni program na najjače. Gledaoci bi milili do izlaza, ostavljajući iza sebe itison zastrt opiljcima grickalica koje su u datom trenutku bile na meniju semenkara iz komšiluka, koji su uz tapkaroše činili nezaobilazne spoljne saradnike bioskopskog miljea.

Bioskop ovde više ne stanuje

To je bio deo svakodnevnice voždovačkog bioskopa sve do turobnih devedesetih. Beograd film, vlasnik, odlučuje 1997. godine da spusti rampu na blagajnu i zamandali vrata svog kinematografskog izaslanika. U pokušaju da mu trajno ne zakače lanac i lokot, popularna "bionja" je bila potrazi za novim angažmanom. Uspela je u nameri i donekle je ostala u branši. Samo što sad više nije prikazivala filmove, već automobile. Tako je posle tri decenije morala da izmeni svoju radnu biografiju, zveknuvši novo zvanje - salon automobila japanskog proizvođača Suzukija. Izvesno vreme foaje su zapremali najnoviji modeli, a na zidu nasuprot ulazu oslikan - doslovno je bio oslikan njihov tadašnji najpopularniji četvorotočkaš, sportski, ugljenocrni svift, originalnom tehnikom ulje na betonu. No, to je bilo kratkog daha. Prekonoć autići su se otkotrljali niz Vojvode Stepe, a remek-delo neimenovanog autora je prekriveno panoom za nemački brend Siko, čija zaštita, nažalost, nije obuhvatala "biskiš", koji je nastavio suvereno da kopni.

Kako bioskop Voždovac ne bi pao u zaborav i postao samo još jedna neugledna zgrada u nizu, čija prošlost u prvi mah prolaznicima izmiče poput magle, postarao se kultni film Kad porastem biću Kengur. Inače, komedija, ali samo na prvi pogled. Kad se zagrebe površina, bavi se (ne)odrastanjem i groznom društvenom situacijom, čije oličenje i reprezentativni primer je upravo sam voždovački bioskop, oko koga se radnja filma i dobrano odvija.

Nadolazeće godine nisu bile blagonaklone, čemu je u mnogome doprinela ljudska ruka i ruka Majke Prirode. Potonja se potrudila da prostor u zgradi izgleda zapušteno, sa tamnim mrljama od kiše koje su se spuštale sa krova. Spolja su istrošene i izbledele pločice popadala u neskladnom nizu, a za dohvatljiv deo fasade pobrinuli su se umetnici u pokušaju sa svojim žvrljotinama. Na to su se nadovezali aktivisti stranaka, lepivši preizborne plakate, na kojima su svi lideri odreda isto obećavali - obnovu palog zdanja. I kao što to obično biva, uvek se završavalo na tome - na praznom obećanju.

Tesno skopčani pravno-imovinski odnosi

U međuvremenu, tačnije 2007. godine, neprocenjivo kinematografsko nasleđe Beograda nestalo je privatizacijom Beograd filma, u čijem sklopu je bilo 14 filmskih sala. Konkretno, voždovački bioskop je prodat hrvatskom mogulu i vlasniku Agrokora, dok je okolno zemljište dodeljeno firmi za projektovanje davne 1994. godine. Stoga, do daljeg je na snazi status quo, tj. dok se ovi odnosi ne odmrse. Sa vedrije strane, prema detaljnom urbanističkom planu, ova lokacija je preodređena za ustanovu kulture, što je, navodno, garancija da ne može doći do promene namene. Do tada starosedeoci Voždovca mogu samo kradomice da gledaju sa teskobom i setom kako njihov bioskop iz dana u dan neumoljivo propada.