Bila su to vremena kada je Beograd bio još mali, srpska država mlada a državna kasa hronično prazna. To su bila i vremena kada su za večni spomen i kao dar narodu i državi, oni bogatiji gradili drumove, česme, škole, crkve, bolnice i sve ono što bi se danas zvalo – javnim dobrom. Ovo doboročinstvo bilo je pitanje časti, privilegije i poniznosti pred narodom, otadžbinom i Bogom.

Takav je slučaj bio i sa knegijom Ljubicom koja je varošanima beogradskim još početkom XIX veka o svom trošku podigla česmu koja će još čitav vek nositi naziv Gospođina česma. Danas, pak, ni mesto joj se ne zna. 

Bilo jednom u Sarajevskoj

Brak između vladarskog para Obrenović bio je skoro od početka turbulentan. Iz ovih sukoba uvek je nekako kao pobednik izlazila kneginja Ljubica, stroga i otresita žena koja nije znala da ustukne ni pred kime. I šta god kasnije pričali o njoj, kneginja je uživala veliko poštovanje u narodu zbog ovih svojih vrlina. Ovo poštovanje je dodatno utvrđeno kada je odgovorila na molbu varošana da im se izgradi česma kako bi bilo rešeno pitanje snabdevanja vodom naselja sa "obale" Bare Venecije, odnosno današnje Sarajevske ulice. Bilo je to tada, kao i sada, pravo naselje zanatlija kroz koje je po čitav dana odzvanjalo udaranje čekića i vika kalfi, ali siromašno i neugledno bez uređenog izvora vode. Snalazio se kako je ko znao, što vukući vodu sa Save, što sa česmi u Abadžijskoj čaršiji.

Kneginja je na molbu "odrešila" kesu, lokalne zanatlije su izvukle pijuke i zasukale rukave i očas posla je razgrnut izvor čiste pitke vode koja je izvirala podno brda savske padine. Prema kasnijoj priči starosedelaca, česma je bila ozidana i imala je jednu lulu iz koje je neprestano tekla voda, koja nije bila baš za piće. I to je otprilike to što se sa sigurnošću zna a tiče se izgleda same česme.

Što se tiče same lokacije česme, i ona je donekle nepoznata. Naime, hroničar Beograda Dragi Ranković u tekstu u Beogradskim opštinskim novinama piše: "Ova česma bila je na mestu, gde je sada daščarska radnja g. Dimitrija Strančulovića, trgovca, u Sarajevskoj ulici. Više te česme u Sarajevskoj br. 8, bila je Kneževa, odnosno Kraljeva perionica." Opis je na prvi pogled jasan, ali treba uzeti u obzir da se tok Sarajevske ulice menjao od njenog imenovanja krajem XIX veka do danas. Vremenom je produžavana, pa skraćivana, pa potom proširivana a numeracija se menjala. Ipak, ne sa sigurnošću, možemo da pretpostavimo da se česma nalazila negde na mestu gde se spajaju Birčaninova i Sarajevska ulica.*

Nije poznata ni godina njene izgradnje, ali se smatra da je sazidana pre progonstva Obrenovića 1842. godine iz Srbije. Naime, u progonstvu je kneginja i umrla 1843. godine, a već tada je u Savamali postojala česma koja se zvala Gospođina ili česma kneginje Ljubice.

Prekršeni zavet knezu Mihailu

Verovatno se pitate šta se desilo sa česmom za vreme vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića i po povratku Obrenovića? Pa, zapravo ništa.

Bila je u upotrebi i 1861. godine kada knez Mihailo na zahtev varošana dariva plac oko česme kako bi se česma uredila i prosekao sokak koji bi olakšao pristup česmi "žiteljima savamalskim". U pitanju je bio poveliki plac koji se pružao poviše česme od Topčiderskog druma u širini od 20 hvata (1 hvat = 1,9m) i 67 hvata sa donje strane. Kao uslov navodi: "Ovo parče zemlje poklanjam obštini samo radi navedene celji a nikako na drugu koju potrebu".  Uslov koji ipak neće biti ispoštovan.

Naime, posle kneževe smrti gradski oci uvideli su da je ovo zemljište na dobrom i prometnom putu, te su odlučili da ga daju pod zakup. Ispostaviće se da ovo nije ni malo lak posao. U gradskim novinama iz tog doba nalazimo na oglase kojima se javnost obaveštava da će biti obavljena javna licitacija za zakup zemljišta, ali isto tako i da zainteresovanih kupaca nije bilo. Cena placa sa Gospođinom česmom naglo je padala, toliko da u jednom izveštaju iz sedamdesetih godina XIX veka stoji da je zakupac nudio čak "jedan dukat na ime arende", cena koja je bila više uvredljiva nego privlačna.  

Česma i plac su vremenom prepušteni sami sebi. Kako voda više nije bila za piće, vremenom je oko nje nastalo đubrište. Postojalo je i nekoliko inicijativa da se česma očisti i plac uredi, ali bezuspešno.

Konačna tačka na priču o Gospođinoj česmi stavljena je početkom XX veka kada je plac napokon dobio zakupca. U pitanju je bio jedan od najbogatijih ljudi tog vremena, inženjer Miloš Savčić. Vremenom je plac i prodat, česma je u Prvom svetskom ratu stradala, a nad izvorom je posle Drugog svetskog rata podignuta neka od modernijih zgrada u Sarajevskoj ulici.

 

*Dodatak: Zahvaljujući našim čitaocima ova misterija je rešena! Skrenuli su nam pažnju da se na planu Beograda iz 1878. godine navodi tačna lokacije česme, koja se tada nalazila u istoimenom sokaku koji se nastavljao na Topdžijski trg, a koji je danas poznat kao Risanjska ulica. Potvrdu ovoga možemo naći u jednom izveštaju u "Opštinskim novinama" od 08.02.1904. godine navode se navode stari i novi nazivi ulica, te je tako stari naziv Risanjske - Knjeginje Ljubice česma, Topdžijskog Trga - Hajduk Veljkov venac, a Željezničke - Sarajevska ulica.