Oduvek su ustanove državnog tipa bile "desne ruke" vladara, ustanovljene kako bi se u njima rešavala sva birokratska, pravna, administrativna i njima slična pitanja od važnosti za svaki uređeni državni sistem. Dok je Srbija nosila status Kneževine (kasnije i Kraljevine), takva jedna ustanova imala je zadatak da podeli vlast sa kneževima. Oni su, svakako, i dalje imali svu vlast – tako je, makar u teoriji, bilo u devetnaestovekovnoj Srbiji – a državne jasle bile su tu da razmatraju kneževe predloge, predlažu zakone i uredbe, da prate rad organa vlasti te izriču sankcije državnim službenicima ako bi ovi učinili kakav prestup.

U Srbiji je u 19. i s početka 20 veka ta ustanova nosila naziv Državni savet. Državni savet i sam je predstavljao vlast, tačnije najvišu vlast do kneževe. Zvanično je, kao državni organ, postojao od 1835. godine, ali istorija mu seže još dalje, ka samom početku 19. veka i periodu srpskih ustanaka. Ovaj prvi, "nezvanični" Savet, dok nije počeo deliti vlast sa knjazom, vršio je prevasnodno zakonodavnu, upravnu i sudsku vlast. Dolaskom na vlast Miloša Obrenovića, ova institucija biva ukinuta sve do 1830. godine.

Tek mu je Sultanov hatišerif iste godine vratio zakonodavnu i upravnu vlast. Sudska vlast je još za vreme Karađorđa Petrovića posebno organizovana, ali će po usvajanju Sretenjskog ustava godine 1835. Državni savet dobiti i zvanično ustrojstvo.

Kako je državna politika krojila nadležnosti Državnog saveta

I kao zvanično uređena institucija, Državni savet je tokom decenija menjao svoje delovanje u skladu sa promenama i trvenjima na ondašnjoj političkoj sceni Srbije. Naročito su tome kumovale smene kneževa iz dinastija Obrenović i Karađorđević. Tako su se i nadležnosti Državnog saveta čas proširivale, čas sužavale, a dešavalo bi se i da u potpunosti zasene kneževu vlast.

Donošenje Ustava iz 1835. godine označilo je, napokon, i preciznije definisanje ingerencija Državnog saveta. Prema članovima Ustava, Državni savet našao se, pored kneza i narodne skupštine, kao centralni organ vlasti. Pri Savetu je bilo ukupno 6 ministarstava, odnosno popečiteljstava: spoljni i unutrašnji poslovi, pravosuđe, finansije i vojska, te crkvena dela i prosveta. Članovi su predlagani dvojako – od 16 kandidata, polovinu ih je kao savetnike imenovao knez, a ostale je birala Narodna skupština.

Pored kneza – kasnije i kralja – svoju listu kandidata predlagala je i Narodna skupština, i na ovaj način članovi su birani do konačnog popunjavanja upražnjenih mesta. Kao savetnici u Državnom savetu mogli su se naći svi građani Srbije stariji od 35 godina. Uslov je bio da su imali završen fakultet ili višu stručnu školu u Srbiji ili van nje, i da su prethodno proveli 10 godina pri državnoj službi.

Što se, pak, predsednika i podpredsednika tiče, njih bi na period od tri godine postavljao knez, odnosno kralj. Dok su se ovi redovno smenjivali, državni savetnici imali su svoj mandat zagarantovan do kraja života. Štaviše, oni nisu mogli protiv svoje volje biti ni smenjeni sa svojih pozicija, niti penzionisani ili postavljeni na druge funkcije – uz izuzetak ukoliko su prešli 65. godinu života, ili su usled bolesti bili onemogućeni da vrše svoju dužnost. Dešavalo se i da savetnici pređu u ministarske fotelje – u tom slučaju, njihova mesta u Državnom savetu nisu se popunjavala, već bi ih sačekivala nakon isteka ministarskog mandata.


Foto: Wikipedia - Naslovna stranica Sretenjskog ustava iz 1835. godine 

Odmeravanje snaga sa kneževima

Gotovo od trenutka kad je zvanično osnovan, delokrug Državnog saveta je u manjoj ili većoj meri trpeo promene uslovljene aktuelnom politikom u zemlji. Najpre je, još za vreme prve tri godine rada, tri puta menjao ime: od Državnog saveta postao je Upravitelni sovjet, a od potonjeg je preimenovan u Knjažeski sovjet. S obzirom na vazalni odnos Srbije prema Osmanskom carstvu, razdori između srpske i turske vlasti doveli su do toga da je turska vlada u jednom trenutku svu moć prenela na Državni savet.

To je praktično značilo da je Savet za to vreme imao veće ingerencije i od kneza Miloša. Isto će se desiti i po dovođenju na vlast kneza Aleksandra Karađorđevića. Uticaj Državnog saveta i dalje je bio jači, a od 1858. godine kneževa vlast u odnosu na njega još više je oslabila.

Tek će drugi dolazak na presto Mihaila Obrenovića godine 1860. ponovo vratiti moć u kneževe ruke. Ne želeći da nadležnosti Državnog saveta prevladaju, Mihailo je uredio zakon o ustrojstvu Državnog saveta kojim su njegova ovlašćenja smanjena, iako je i dalje imao značajno mesto u poslovima uprave i zakonodavstva. Tako će ostati sve do 1869. godine, kada se ustrojstvo Državnog saveta ponovo menja iz osnova.

Novi knez, novi Ustav i novo ustrojstvo Državnog saveta

Pored ponovne smene vlasti, nakon što Mihaila Obrenovića na prestolu nasleđuje knez Milan Obrenović, 1869. godina obeležila je i donošenje novog Ustava. Namesnički ustav bio je prvi koji nije zahtevao priznavanje od strane Osmanlija, određujući da zakonodavna vlast pređe na Narodnu skupštinu i ostavljajući Državnom savetu funkciju savetodavnog organa. Uz uređenje nezavisnog sudstva, Državni savet te godine prevashodno dobija ulogu vrhovnog administrativnog suda.

Izmenjeno ustrojstvo podrazumevalo je i nova zaduženja: od izrade i proučavanja predloga zakona i administrativnih naredbi, predlaganja kandidata za ostale organe suda, zatim rešavanja žalbi vezanih za državne odbore ili opštinske izbore, pa sve do rešavanja sporova između administrativnih vlasti. Ništa manje važna nisu bila ni pitanja finansijske prirode. Svi rashodi iz državne kase prolazili bi odobrenje Državnog saveta, naročito ukoliko bi izdaci premašivali za to predviđen budžet. A pored nadležnosti vezanih isključivo za državnu administraciju, Savet je imao zadatak da rešava i molbe, žalbe, sporove i ukaze između ministara i građana, i da kao disciplinski sud izriče sankcije državnim činovnicima.

Namesnički ustav time je još jasnije odredio nadležnosti Državnog saveta. Od tog vremena one se nisu suštinski menjale, iako usvajanje novih zakona i pravnih akata u narednom periodu – poput Radikalskog ustava (1888) ili Aprilskog ustava (1901) – jeste u izvesnoj meri uticalo na pojedine njegove funkcije, mahom administrativne i sudske. Tako je bilo sve do donošenja Vidovdanskog ustava 1921. godine: Državnom savetu tada se ukida savetodavna funkcija u oblasti zakonodavstva, ali dotadašnje njegove u potpunosti su ostale zadržane.

Foto: Wikipedia - Toma Vučić Perišić

Znameniti Beograđani na čelu najznačajnije državne službe

Za razliku od prvih decenija kada je ustanovljen (i naročito u godinama kad je odmeravao snage sa kneževima), Državni savet u 20. veku više nije mogao nadjačati moć kralja. Od 1903. godine, Ustav Kraljevine Srbije propisao je rad Državnog saveta do godine 1921., kada na snagu stupa Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Godinu dana kasnije i po uvođenju novog zakona, instituciju nasleđuje Državni savet Kraljevine Jugoslavije. Kao upravni organ vrhovne državne uprave bio je, poput svog "prethodnika", organizovan prema odeljenjima državnih ministarstava i nastavio je nositi funkciju koja mu je isprva bila namenjena – prvenstveno kao kraljeva uzdanica u vođenju pravno-političkih dela od značaja za državno ustrojstvo.

Napunivši do tada već čitav vek postojanja, Državni savet udomljavao je i neke od poznatijih Beograđana. Na predsedničkim pozicijama našli su se Toma Vučić Perišić, Jevrem Obrenović, Stojan Simić i njegov sin Đorđe Simić, potom Stevča Mihailović, Stojan Novaković i Sava Grujić. O svim važnim državnim pitanjima za koje je bio zadužen da vodi brigu – poput uređenja i same uprave, izgradnje fabrika, škola i kulturnih ustanova, do budžeta i rada svih ministarstava – podatke čuva arhiva od ukupno 326 knjiga i 400 kutija spisa, obuhvatajući period od 1835. do 1915. godine.