Šezdesetak godina pre nego što će dobiti svoj današnji naziv, najduža beogradska džada, Bulevar kralja Aleksandra, bio je dom trgovaca barutom. Otuda i naziv Fišeklijska čaršija za naselje koje se nekada nalazilo na samom početku ulice platana i lipa. Ali, kao i uvek kada je u pitanju Beograd, to je samo deo priče… 

Da ne bi Knjaza…

Bulevar kralja Aleksandra bio je vekovima glavna saobraćajna arterija koja je grad povezivala sa krajevima južno i istočno od Beograda. Utabale su ga još rimske čete, gradeći čuveni Via Militaris koji je povezivao Singidunum sa Malom Azijom. Novi osvajači preimenovali su Kostantinopolj u Istanbul, ali među srpskim življem ovaj grad je ostao i dalje Carigrad, te je i put dobio ime koje je nosio do sredine 19. veka – Carigradski drum.

A negde u tom period, desio se nemili događaj koji je lukavi knez Miloš iskoristio kako bi izvršio još jedan deo svog plana kojim su brisani otomanski tragovi u Beogradu. Naime, tridesetih godina 19. veka počelo je širenja grada niz savsku padinu, ali su se u okolini pristaništa na Savi i dalje nalazile radnje koje su prodavale sve i svašta, pa često i razne zapaljive materije koje su čuvane u sumnjivim uslovima u trošnim zgradama.

Slučaj je hteo da 1834. godine u jednoj radnji koja se bavila prodajom baruta izbije požar. Srećom, požar je na vreme primećen i ugašen, tako da nije došlo do eksplozije koja bi razorila dobar deo novoizgrađenog naselja. Strah od eksplozije je bio više nego opravdan, jer je nekoliko puta u istoriji Beogradska tvrđava gorela zbog eksplozija bartunih magacina.

Ovo je bio povod knezu da naredi iseljene svih fišeklija, trgovaca barutom, izvan gradskih kapija. Kao pogodno mesto su odabrane livade koje su se nalazila u blizini napuštene Batal džamije i preko puta Tašmajdanskog kamenoloma. Ovaj novi zanatlijski kvart se nalazio na pristojnoj udaljenosti od prvih kuća "daleko" na Terazijama, dok su prve komšije fišeklija bili bivši Beograđani na Tašmajdanskom groblju, tako da opasnosti po okolni srpski živalj nije bilo.

Foto: "Pravda", 1940. 

Puščani prah kumovao nazivu

Sigurno se pitate, otkud Fišeklijska čaršija, kada se tu prodavao barut? Odgovor leži u danas zaboravljenim vojnim terminima. U vreme kad se za punjenje vatrenog oružja koristio barut i kuršumi, po nazivom "fišek" ili "fišeklija" podrazumevala torbica ili kutija od kože, drveta ili metala u kojoj je nošen puščani prah, odnosno barut. Tako su i prodavci barutom, umesto barudžija prozvani fišeklije.

O samom izgledu Fišeklijske čaršije i Fišeklijske ulice, kako se tada zvao ovaj početni deo Carigradskog druma, danas postoji malo tragova. Zahvaljujući retkim mapama iz tog vremena, možemo da utvrdimo da se protezala desnom stranom druma, između današnjih ulica Kneza Miloša, Beogradske i Krunske.

Da je u pitanju bila daleka periferija, svedoči i zapis hroničara starog Beograda, Koste Hristića koji beleži: "Sav svet se čudio ludosti Simićevoj da sagradi kuću u onoj pustini, daleko od varoši". Simićeva kuća iz ove beleške je upravo ona koja se nekada nalazila na mestu današnjeg Pionirskog parka, samom početku Fišeklije. Zanimljivo je da su majstori tada, a i kasnije kada se Bulevar širio, prilikom kopanja temelja nailazili na stare rimske grobove i sarkofage, što ukazuje da se duž Via Militaris nekada nalazilo i rimsko groblje, smešteno daleko van kastruma.  

Foto: "Vreme", 1940. 

Trgovina, sumnjiva razonoda i suze

Vremenom se Beograd menjao i širio. Potreba za barutom je opadala, a u radnje koje su prodavale barut krajem 19. veka uslelili su se jevrejski trgovci starinama i raznim drugim drangulijama. Male, drvene radnje, "telalnice", bile su načičkane sve do današnjeg Pravnog fakulteta gde se nalazilo trkalište. Ovaj svojevrsni beogradski buvljak, zadržao se na ovom mestu sve do 1940. godine, kada su radnjice preseljene na Smederevski đeram. Zanimljivo je i da je deo Bulevara oko Vukovog spomenika naseljen je tek početkom 20. veka.

Kao i svaki deo grada, i ovaj je imao svoje kafane, od kojih su najpoznatije bile "Smederevo" i "Tri lista duvana". Pored toga, sa izgradnjom Markove crkve i uređenjem Krunske ulice, ovaj kraj počeo je da privlači i uglednije građane, pa dobija i svoju prvu apoteku. Na prelazu vekova, milenijumski drum dobija kaldrmu i drvored lipa, kao i novo ime – Bulevar kralja Aleksandra I.

Ipak, u pozadini se  uvek osećalo pomalo neprijatno prisustvo starog Tašmajdanskog groblja. Staro groblje, zapušteno, neuređeno i ispresecano puteljcima, bilo je omiljeno okupljalište raznih sumnjivih likova koji su krali cveće, lomili spomenike, bavili se raznim sumnjivim poslovma i činili groblje najvećim beogradskim ruglom. Iako se nalazilo u samom centru jednog rastućeg grada, zadržavanje u okolini groblja u večernjim časovima nije bilo preporučljivo. Inicijativa za njegovo raseljavanje pokrenuta je još 70-ih godina 19. veka, ali je konačno premešteno tek 1927. godine. Zanimljivo je da je poslednja sahrana na ovom groblju bila upravo sahrana vladara po kome je Bulevar poneo ime – Aleksandra I Obrenovića i kraljice Drage. Bračni par je maja 1903. godine u najstrožoj tajnosti sahranjen u porti stare Markove crkve.

I tu dolazimo do dela sa suzama. Čak i u decenijama pošto je groblje izmešteno u Ruzveltovu, kroz Fišeklijsku ulicu prolazile su posmrtne povorke. Jedan od hroničara starog Beograda piše kako su zbog toga deca iz ove i okolnih ulica znala napamet zvuke Betovenovog "Posmrtnog marša". Pošto su sahrane u našem narodu uvek bile neki vid društvenog okupljanja, stanovnici Fišeklije i Palilule su izlazili na ulicu i posmatrali koliko je pratilaca bili u koloni, koliko sveštenika, venaca, komentarisale su se zasluge preminulih. I tako je ovaj drum i simbolički bio put kojim su vekovima, od Rimljana do sredine 20. veka, iz varoši ljudi odlazili u neki drugi i možda bolji svet. A sve tu uz diskretni miris baruta i starina u vazduhu.

Danas o Fišeklijskoj čaršiji na samom Bulevara nema ni spomena. Trag puščanog praha skriven je samo u nazivu koji je ova ulica nosila tokom pedeset godina novije istorije – Bulevar revolucije.