Znate one devojke što se oblače kao da su sišle sa ekrana i prate najposlednju od poslednje mode? I uvek doterane, našminkane, izmanikirane i isfrizirane jer su verovatno upravo izašle iz beauty salona?

Ako izlazite iz kuće bar jednom dnevno, male su šanse da ih ne sretnete. I da ne izlazite, iskakaće vam sa malih i još manjih ekrana. A uz njihov „skup“ stajling idu i druge navičice; recimo, šetati uglancane aksesoare ili posedeti na uglancanijim mestima u gradu.

Avaj, takvom izboru mode i vladanja po pravilu se pridružuju i crno-bele kritike. Jedni (i jedne) misle da je to prilično kul, drugi (i druge) upućuju podozrive, mal’ ne osuđivačke poglede.

I onda, logično, dobijete dve struje. Oni kojima je to kul požele slično da se vladaju, a ovi podozrivi potežu filozofske rasprave u stilu „sve je to došlo sa Zapada“, „eh, današnja omladina“ ili „toga u moje vreme nije bilo...“.

A bilo je, i isto je tako delilo kritičare u dva tabora. Ovaj podozriviji je čak imao pravo, jer uglancane mlade dame, bar u ono „nečije vreme“, na neki način jesu došle sa Zapada. Samo, da bi se neko toga setio, morao je živeti u Beogradu sredinom ’50-tih i biti čitalac satiričnog časopisa „Jež“.

I mi svoju Merlinku za trku imamo

Ondašnje mlade dame, za razliku od današnjih, ipak su imale malo ograničeniji izbor uzora. Pogotovo „modernih“, koji su provocirali mal’ ne osuđivačke poglede.

Onda se pojavila ona: zanosna brineta još zanosnijih fizičkih atributa koja nikog nije ostavila ravnodušnim. Ime joj je bilo Dara, bila je, razume se, Beograđanka i furala imidž kakav bi se malo ko usudio da fura.

Jedina njena mana (ili vrlina?) bila je što je postojala samo na papiru.

Ponešto je o Dari govorilo i to što se prvi put pojavila u satiričnom časopisu. Ali efekat je bio momentalan: mnogo se obrva podiglo i mnogo vilica popadalo. Jer, nije se do tada viđalo devojaka koje tako izgledaju i tako se vladaju. Ni pravih, ni nacrtanih.

A zanosna brineta je zaista izgledala kao da je sišla sa TV ekrana – što i jeste bilo tačno, pa je nisu badava zvali „srpska Merilin Monro“. Povrh svega, Dara je bila karikatura, doslovno i figurativno.

Bila je 1953. godina kada se pred američkom publikom pojavio film „Nijagara“. Pojavio se zatim i pred jugoslovenskom, a u jugoslovenskoj je sedela Desanka Glišić. Karikaturistkinji lucidne mašte to je bilo sasvim dovoljno: papirna beogradska Merlinka je dobila svoj iskarikirani oblik.

I pripadajući joj identitet, Dara Nijagara.

Dara je, pak, bila sve što su poneke jugoslovenske dame makar tajno priželjkivale da budu. Atraktivna i moderna, dama koja se ne usteže slobodoumnog vladanja oličenog, između ostalog, u „skupom“ stilu. Bila je to vrcava gradska cura sa ambicijom da liči na svetske, ne mareći za cenu – opet, doslovno i figurativno.

Ali biti takva devojka u Beogradu ’50-ih godina nije sasvim isto kao biti Merlin Monro ’50-ih u Americi. Federacija je imala nešto što Amerika nije: političko i društveno uređenje koje nije baš blagonaklono gledalo na vladanje jedne „merlinke“.


Nastaviće se...