Žiteljima Beograda nije nepoznata činjenica da je Sulejman Veličanstveni osvojio naš grad. Ono što je manje poznato jeste činjenica da je Savu prešao noću. Do tada niko nije vodio napad pod okriljem mesečine. A kako je do toga došlo?

 

Sulejman ante portas

Nije tajna da je otomansko carstvo pokušavalo da osvoji Beograd kako bi se širilo prema zapadnoj Evropi. Austrougarska je podigla bedeme prema svojem carstvu koje je štitila, te se, Beograd, nažalost, našao u ulozi granice između ova dva sveta. Stoga je naš glavni grad bio logična meta. Napad koji se odigrao 1521. godine bio je treći veliki napad Otomanskog  carstva na Beograd. Sredinom maja te godine, Sulejman Veličanstveni poslao je vojsku sa željom da se domogne austrougarskih vrata kako bi mogao da proširi svoje carstvo ka zapadu. Od tog plana delilo ga je „samo“ osvajanje Beograda. Kako bi to izveo, smatrao je da je najbolji način da se napad dogodi iz pravca Zemuna, preko Save. Turci su shvatili da su bedemi na ovom delu grada jednostruki, a na svim ostalim dvostruki. Nije bilo potrebno mnogo da se zaključi gde se nalazi najslabija karika Beograda. 

Pad Zemuna

Kako bi se postigao cilj napada na Beograd sa sremske strane, turska vojska zauzela je Zemun. Piri-paša i Husrev-beg žestoko su napali ovaj grad. Turska vojska dugo se pripremala za osvajanje Beograda i imali su detaljno razrađen plan. Morali su preći reku i udariti na gorepomenutu slabu tačku bedemske odbrane. Bombardovanja su bila jaka, a sultanova vojska imala je moderno naoružanje. Topove su delom dovlačili sa sobom, a delom su liveni usput. Napadači su bili obezbeđeni i životnim namirnicama. Brige nisu imali sem da seju topovsku đulad po Zamunu. Nažalost, Janoš Hunjadi(poznatiji kao Sibinjanin Janko) više nije bio među živima da, kao i uvek, sa dozom lakoće i velikog samopouzdanja, odbrani grad. Uz to, Ugarski dvor i plemstvo nisu mnogo vodili računa o jačanju južne granice, što im se, kasnije, vrlo obilo o glavu. Zemun je u tom trenutku bio polunaseljen, gladan, žedan, bez odbrane, vojske i oružja. Ove činjenice širom su otvorile vrata osvajačima. Malobrojni hrabri branioci nisu mogli da pruže dugi i snažni otpor.  Zemun je ubrzo pao, a sam Sulejman u njega je ušao poslednjeg dana jula 1521. godine. Obruč oko Beograda stezao se do pucanja. 

Za to vreme u Beogradu

Stanje u Beogradu jedva da je bilo nešto bolje nego u Zemunu. Nakon pada ovog malog grada, situacija u Beogradu dodatno se pogoršala. Beograd je bio vrlo zapušten, vojske je bilo malo i nisu bili spremni na pružanje dužeg otpora. Sem hrabrog srca, gotovo da ništa drugo nisu imali. Vojna posada već dugo vremena nije primala plate. Najamnici su postali obična rulja bez ikakvog reda i poretka. Svega je falilo – pušaka, municije, topova, a nestašica hrane pogađala je i stanovnike i vojnike. Vladalo je jedno opšte rasulo, nemaština i glad. Banovi koji su bili zaduženi za odbranu Beograda nisu mogli da se dogovore ko će pre da pobegne sa te funkcije. Zbog novca koji im je ugarski kralj dugovao, oni nisu hteli da predaju glavni grad, sve dok ne budu isplaćeni, pa i po cenu da sve predaju Sulejmanu. Ovaj potpuni nedostatak kontrole turska vojska veoma lako je iskoristila. Bombardovanje je bilo svakodnevno, a krajem jula meseca dodatno se intenziviralo. A onda je došla noć, najtamnija ikada, noć kada je vatrena zmija prešla Savu i stigla u Beograd. 

Noć kad je turska udarila na Beograd

Kao što je već rečeno, plan je  bio da se preko pontonskih mostova sa zemunske obale Save stigne na beogradsku, pravo pred zidine grada. Međutim, desila se situacija poput onih iz epskih pesmama, „što Sulejman danju izgradi, to vila noću poruši“. Sultan je u nekom trenutku shvatio da za nemogućnost postavljanja pontona preko reke nisu odgovorne vile već vodena struja. Takođe je uvideo da bi se matica smirivala noću. Čim pre, tokom noći izgrađen je pontonski most.

Mora se uzeti u obzir da tada Beograd i Zemun nisu izgledali ni izbliza kao danas. Bili su mali gradovi, bez osvetljenja. Predeo koji danas toliko volimo i na kojem nam se prikazuje Zemun u svom svojem večernjem sjaju, tada nije postojao. Na mestu Zemuna bio je mrak. A onda je, 17. avgusta, preko pontonskog mosta koji je, konačno, uspešno postavljen, iz tmine počela da se pomalja plamena zmija. Beograđani su se užasnuli. Nikada ranije napad se nije odigrao noću. Još manje preko reke. Ono malo ljudi koji su ostali da brane grad posmatrali su kako pešadija, osvetljena bakljama, prelazi pontonski most. Levim krilom napada rukovodio je Mustafa-paša, a desnim Piri-paša. Konjica se nalazila na Velikom ratnom ostrvu i čekala svoj trenutak. Beogradska vojska ostala je šokirana ovom vatrom koja prelazi reku. Celu noć turske snage prilazile su bedemima i pripremale se za napad. A onda je, 26. i 27. avgusta, započeo juriš sa svih strana. Sa obale Save kao osa napadao je Piri-paša. Frontalnim napadom upravljao je Ahmed-paša, a sa dunavske obale Beograd je svom silom napao Mustafa-paša. Međutim, suprotno svakoj logici, Beograd nije odmah pao. Ono malo branilaca suprotstavilo se turskoj vojsci sa žarom u srcu. Istovremeno sa napadom na donje bedeme, janičari jurišaju na Gornji grad, međutim, bivaju odbijeni. Razljućeni osvajači u Donji grad dovlače topove i kreću u jak napad. Turski strelci u grad ispaljuju zapaljivi materijal te Beograd počinje i da gori. Stanovništvo se mobiliše i trči s kraja na kraj gaseći vatre.

Čim su zauzeli Donji grad, Turci počinju da kopaju lagume kako bi razneli bedeme utvrđenja. Situacija je bila sve teža i teža. Shvativši da od kraljeve pomoći nema ništa, branioci Beograda predali su ključeve grada sultanu Sulejmanu. Ipak, naš grad branio se uspešno i srčano gotovo dva meseca.

Serbs were here

Po osvajanju Beograda, 28. ili 28. avgusta, Mađari su pušteni, a Srbi deportovani u Carigrad. Oko 10. septembra kolona srpski porodica krenula je put turske. Zamolili su da sa sobom ponesu svetinje i sultan je to odobrio. Tako su Srbi poneli mošti svete Petke, mošti carice Teofane i ikonu Bogorodice. U Carigradu se ovim ljudima gubi svaki trag. Ostala je Beogradska šuma i Beogradska kapija na Teodosijevim bedemima da svedoči da smo nekada bili deo Istambula.