Usred Beograda krajem 20-ih godina prošlog veka u pola noći u domu naše primadone odvila se natprirodna scena u kojoj je glavnu ulogu tumačila, tobože, zaposednuta mandolina, čije note su na smrt prepale opersku divu i njenog supruga, primoravši nervno rastrojene supružnike da utočište potraže na drugom kraju sveta.

U podmukloj tmini

Ovaj nadnaravni događaj zbio se u samom centru varoši, u golemoj, ali oronuloj kući na uglu Krunske i Miloša Velikog. Nekada uglednu fasadu sa božanstvenim ornamentima progutale su nekontrolisane i neodržavane puzavice. Na prozoru su bile načičkane dotrajale saksije sa ostacima bezimenih biljaka, koje su u prvim redovima pokušavale da prikriju rđom nagrizene zelene žaluzine. Oluci su bili ispikani koliko i švajcarski sir, pa je voda oticala na sve strane, pojeći tako mahovinu oko zdanja. Uz pomoć prastarog hrasta, združenim snagama su se svojski trudili da ne propuste ama baš niti jedan sunčev zrak unutra. Samim tim, prostrana unutrašnjost kuće bila obavijena mrakom, u čijim budžacima su mrežu pleli već odomaćeni pauci. U jednom kutu hodnika, gde tama prerasta u podmuklu tminu, bila je smeštena jedna odaja. To je, zapravo, bio stan para Tomnačevski-Valjani. G. Sergej Tomnačevski, inženjer, i gđa Evgenija Valjani, operska primadona Narodnog pozorišta, nazivali su tu sobu svojim domom, živeći onde u skladnom braku, bez ikakvih trzavica, tj. sve do te kobne noći.

Okultna pojava u pola noći

Sama prostorija je bila pomno i sa istančim ukusom uređena, jasno vidljiv nežni obris ženske ruke. Bračni krevet je bio udešen jastucima sa čipkanom navlakom, a uz uzglavlje istog sa svake strane nalazila se po nahtkasna ukrašena amajlijama i lampom sa prefinjenim abažurom. Na zidovima su se prostirale ikone i fotografije starih prijatelja, dok je to mesto tik iznad njihovog kreveta bilo namenjeno za starinsku mandolinu, koju je g. Sergej doneo ravno iz Italije. On bi se skoro svake veče, nakon dugih i zahtevnih Evgenijih proba, latio instrumenta, i sa trzalicom među jagodicama palca i kažiprsta proizvodio baršunastu melodiju i dodvoravao se svojoj dragoj.

Ipak, te nemile septembarske večeri 1927. godine, operska diva je bila izmaku snaga posle silnih grlenih provera, te se samo stropoštala na madrac i ušuškala ispod pokrivača. Dok se muž zagnjurio u neko ozbiljno štivo pod svetljikom, kapci primadone, teški poput olova, padali su sami od sebe, donoseći sa sobom san na oči.

Dva časa kasnije, probudio ju je tih, ali opet za te sate dovoljno čujan zvuk, koji je dopirao iznad njene glave. Podigavši se naglo, preko puta je ugledala supruga zakovanog za naslonjaču kako razjapenih usti netremice zuri u mandolinu. Kada se okrenula, imala je šta da vidi. Žice su nedvosmisleno titrale, tvoreći nekakvu bolnu i žalosnu melodiju. U vladavini polumraka se neosporno ukazala senka, nalik duhu, micajući iste te stare žice. Od silnog straha vapaj u pomoć gđe Evgenije nije mogao da izbije na površinu. Takođe, i g. Sergej je bio ukopan u mestu.

Kada je prohujala prvobitna zebnja, glava kuće se odvažio da posegne za instrumentom. Iako je bio na dohvat, nije ga se primio, jer ruke kao da su mu se odjednom skratile. U tome se utvara mašila žica, a mandolina je ispustila krik. No, nije se na tome zaustavila. Krenula je k dami sa bogodanim glasom. Ciknuvši, suprug se najzad otkravio i povratio snagu, nasrtajući u gnevu stisnutim pesnicama na jedva vidljivu siluetu nečega, koja se naprečac digla i iščezla u vis.

Strepnji nikad kraja

Čim je vazduh postao čist, dotakli su mandolinu, ali ona za živo čudo nije odavala nikakav zvuk. Tek kada su je dohvatili i spustili sa zida, činilo se da su je oslobodili nekih nevidljivih bukagija, te je ona iznova bila ona stara, propevavši pod njihovim prstima.

U čvrstom zagrljaju i napeti kao strune nisu oka sklopili ostatak noći, željno iščekujući prve jutarnje sunčeve zrakove u nadi da će to odagnati svaku mogućnost ponovne pojave aveti. Kako niko i ništa nije banulo do jutra, a ni sutradan, konačno su se osećali koliko-toliko sigurno. 

Aber o sablasnom susretu protutnjala je prestonicom. Dok se bračni par zaklinjao da je sve živa istina i od toga nije odstupao ni pedalj, javnost je to pripisala tajanstvima i praznoverju od kojih pate svi oni kojima ruska krv struji venama.

Ukleta kuća?

Dotična kuća u Krunskoj 6 je bila u vlasništvu gđe Pavićević, ali pre toga je bila u posedu imućnog beogradskog trgovca Petra Jokića, koji je skončao na krajnje tragičan način. Naime, 16 godina ranije, usred bela dana, nepoznati razbojnici su opljačkali i usmrtili gazdu imanja. Bez traga na vidiku, čuvari reda i mira su tapkali u mraku po pitanju počinilaca, pa je zlodelo na kraju ostalo nerasvetljeno. Činjenica koja ledi krv u žilama glasi da se svirepo ubistvo dogodilo upravo u sobi gde su Tomnačevski-Valjani išli na počinak, a telo nesrećnog čoveka zatečeno je baš pokraj zida na kojem se protezala spomenuta mandolina.

Daleki beg od strave i užasa

Da li je duh pokojnika ostao zarobljen u toj spavaćoj sobi, pa je u želji za onim svetom pucketao posmrtne tonove na čvrsto zategnutim napuljskim žicama ili ne, supružnici se nisu dovoljno dugo zadržali tu da dokuče to. Oni su se u naredna dva dana brže-bolje spakovali kufere i potražili zaklon od natprirodnih sila u drugom delu grada. No, njihovim mukama nije bio kraj, duh ih je u drugačijem maniru i dalje proganjao. Naime, ova intrigantna priča je nemilice punila novinske stupce, pa je primadona ostala bez angažmana u Narodnom pozorištu. Osam meseci bez prebijene pare na svom kontu, ona je najzad prelomila, digla je sidro i sa suprugom zaputila se ka Italiji, u potrazi za srećom na milanskim pozornicama. Naposletku skućili su se na drugom kraju svetu, u Južnoj Americi, u Buenos Ajresu, gde je sa zapaženim uspehom nastupala.

Tek nakon gotovo četiri godine odsustva, gđa Evgenija Valjani je ponovo kročila u voljeni Beograd i počela da izvodi dobro poznate arije. Očigledno toliko je bilo potrebno vremena da se prašina u vezi sa ovom volšebnom dramom slegne, ona da se pomiri sa onim što se desilo te predjesenje noći, te građanstvo da se i te kako uželili njenog milozvučnog glasa.