Premda materijalno stanje gradske kase nije bilo baš "bajno", Beograd se upustio u realizaciju značajnog komunalnog projekta – izgradnje električne javne rasvete. Prva električna sijalica javne rasvete u Kraljevini Srbiji zasijala je u Beogradu 06. oktobra 1893. godine, na uglu Kolarčeve i Makedonske ulice. 

Kroz zagaravljena stakla

Da je Beograd grad pun slučajnosti, govori i priča o prvoj siljalici koja je zasijala 12 godina ranije, 1881. ni manje ni više nego na mestu na kome se nalazi zgrada Elekrodistribucije Beograd, na samom uglu Kneza Miloša i Masarikove. Naravno, u to vreme nije ni bilo spomena organizovanoj distribuciji električne energije, a kamo li monumentalnoj višespratnici koja se tu nalazi. Umesto toga, tu se nalazila kafana poznata kao "Hamburg", čiji je vlasnik Petar Jovanović odlučio da pribegne zanimljivom marketinškom triku. Iz preka je dovukao generator, smestio ga u dvorište zgrade u kojoj se nalazila Narodna skupština, a sada bioskop "Odeon", razvukao žicu preko puta do svoje kafane, zakačio dragocenu sijalicu - i bi... svetlo u Beogrdu! 

Iako bi danas svetlost ove sijalice nazvali "čkiljavom", u to vreme je bila pravo tehnološko čudo. Danima su radoznalci dolazili da vide sijalicu, a obavezni deo opreme bilo je nagaravljeno staklo, jer se smatralo da se od jačine svetla može oslepiti. Savremenici se sećaju da su od oduševljenja u povratku uzvikivali: "Živela elektrika! Smrt fenjerima!"

Električni stubovi kao ruglo grada

A kako to kod nas uvek biva, bilo je i onih kojima se prelazak sa gasnog na eltrično osvetlenje i nije baš dopao, pa su nalazili "ozbiljne" razloge da bi potvrdili svoja ubeđenja. Tako su radove na postavljanju prve elektromreže izazvali komentare da je "elektrika" unakazila grad time što su postavljeni ružni stubovi, da je prouzrokovala nesrećne slučajeve prilikom kontakta sa strujnim kablom, pa do toga da je krivac za epidemiju difterije zbog kopanja jama za podzemne kablove. Normalno, bilo je nezadovoljstva što je osvetljen isključivo centar grada.

Jedno vreme, dok se elektrika nije uhodala i stabilizovala, pored stubova sa električnim lučnim lampama, stajali su i stubovi sa fenjerima zbog čestog nestanka ili prekida.

I pored toga što je ulična električna rasveta ubrzala razvoj čaršije kao grada, u domove beograđana struja nije tako brzo ulazila. Navika je čudo, pa tako gasne lampe relativno sporo napuštaju domove, sporije nego što je to bilo sa uličnim fenjerima. Čak i u samom centru grada, navika da se u kući drži petrolejski fenjer zadržala se skoro do Prvog svetskog rata, kada su Beograđani napokon prelomili jer je došlo do velike nestašice petroleja. 

Međutim, gradske vlasti nisu odustajali od namere da Beograd zasija punim sjajem. "Da elektrika pored 'leba i vode, postane svakodnevna potreba i to, kako za varošanina, tako i za najsiromašnijeg seljaka našeg'', govorio je predsednik Nadzorne komisije za osvetljenje Beograda, profesor Đorde Stanojević. Sve ove poslove radili su s početka uvođenja elktrike strani elektromonteri. Oni su ostajali u Beogradu i otvarali svoje radnje  i potom "papreno" naplaćivali svoje usluge. To uslovlja pojavu novog zanata i zanimanja u prestonici, domaćih elektromontera. Beogad 1893. godine na Dorćolu gradi i prvu električnu centralu, koja je strujom snabdeva javno osvetljenje i tramvaj.

Tako je počelo, a gde će se završiti?

Tako je počela da se širi ulična rasveta u Beogradu. Kasnije su došle i svetleće reklame, još kasnije osvetljen je Kalemegdan, pa ne tako davno novi i stari beogradski mostovi, a o novogodišnjoj rasveti da i ne govorimo – ona je već ušla u antologiju.

Gradski oci planiraju da idu još jedan korak napred. Naime, najavljuju novi koncept rasvete grada Beograda koji će biti ekološki prihvatljiviji način osvetljenja i doneti veliku uštedu u energiji. Šta i kada će biti, ostaje da se vidi... bez nagaravljenog stakla.