Srećom, zbog poverenja koje su im Beograđani bezrezervno poklanjali, poštonoše su retko pamtile ozbiljnije incidente. Ako je neko i pokušao da im naudi, odmah bi se za to pobrinuli njihovi sugrađani.

U nemilosti ljubimaca na četiri noge

Otuda se pamtilo i da je izvesni razbojnik, nasrnuvši na jednog poštara, smesta osujećen u pokušaju da ga napadne čekićem. Ulicom je odjeknulo jedno „Ubiše nam pošu!“, a građani su se kao po komandi obrušili na prestupnika i sami ga uhvatili.

Donekle učestaliji su bili nasrtaji drugačije sorte „prestupnika“. Probleme su većinom umeli da naprave Beograđani na četiri noge – već s početka ’70-ih godina, u prestonici je bilo sve više pasa. Tako se sve češće dešavalo i da se „poše“ nađu na meti nepoverljivih ljubimaca. Poštarima, pak, nije bilo milo ako su zbog toga morali da se požale na njihove vlasnike. Iako su sa njima su po pravilu bili u dobrim odnosima, ponekad nisu imali kud: vlasniku bi bila uručena prijava, ili bi poštonoša morao zatražiti intervenciju milicionera.

Doživotno hvatanje u koštac sa svakodnevnim boljkama

Za razliku od nemilih epizoda sa beogradskim četvoronošcima, bilo je među njima i onih koji su svojim poštarima postali najbolji prijatelji. Takvo se poznanstvo rodilo između Stanoja Vukovića i jednog Cukija, a ovaj neobičan dvojac ostao je i u lepom sećanju Beograđana.

Poštonošu koga su zbog sede kose prozvali „Svileni“ bilo je nemoguće zateći bez pratioca. Verno iščekujući svog dvonožnog prijatelja na Slaviji, Cuki ga je pratio sve dok ovaj ne bi isporučio i poslednje pismo. „Svileni“ je, pak, zavredeo i reputaciju kao poštar koji za četiri decenije svoje službe nije imao ni dana bolovanja.

Ipak, baš u vreme kada je o poštarskim mukama pisala prestonička štampa, među poštarima se stalo razmatrati još jedno važno pitanje. Statistika je, naime, otkrivala da većina njih godine radnog staža broji do kraja života.

S obzirom na kilometražu koju su prelazili samo u toku jednog dana – a uz to i nimalo lagan teret pod kojim je svakodnevno trebalo krstariti gradom – beogradskim poštarima je valjalo izboriti se za beneficirani radni staž. U međuvremenu, iz dana u dan su ih na ulicama dočekivale dobro poznate boljke. Neprijavljeni podstanari, zgrade bez spiskova stanara, adrese obeležene nemuštim „A“, „B“, „Ž“ i „b.b“ ili bezimene pošiljke – sve je to i dalje zagorčavalo uobičajeni radni dan jednog prestoničkog poštara.