Vazda su mudri govorili kako priroda leči. Desi li se da je kome potrebno okrepiti se i povratiti snagu, valjalo mu je pobeći od betona i terapiju potražiti među zelenilom.

Na prelazu vekova, kao varoš bez mnogo buke i gužve, Beograd je imao ponuditi upravo takav jedan beg. On je, doduše, bio garantovan prevashodno onim najmlađima. Da bolest ne haje za godine znali su svi mališani ponešto različitiji od svojih vršnjaka. Dok su njihovi drugari uživali u čarima razigranog detinjstva, oni slabiji su muku mučili sa anemijom i opštom malaksalošću.

Sve je to, u ono vreme, mahom bilo zbog čestih problema poput uvećanih žlezda u vratu i loše higijene. Naročito su se patila siromašnija deca, ali bolešljivi i bledunjavi nisu, poput svojih imućnijih vršnjaka, mogli priuštiti "skupe" prirodne lekove. Mora, jezera i banje mahom su im bili nedostižni, a beda ih je osudila na boravak i lečenje u prestonici.

Foto: Biblioteka Grada Beograda / "Letnjikovac za slabunjavu decu u Košutnjaku"

Put jedne plemenite ideje od Berlina do srpske prestonice

Dr Radoje Vukadinović bio je s kraja 19. veka cenjeni lekar beogradskog okruga. Vodeći brigu o gradskom zdravlju, bio je, takođe, i evropski gospodin: visoko obrazovanje stekao je u austrijskoj prestonici, gde je 1870. godine diplomirao.

Posetivši 1899. jedan medicinski kongres u Berlinu, čuo je za ideju dvojice ondašnjih lekara, dr Lenhofa i dr Behera. Oni su organizovali i siromašnoj deci Berlina pružili mogućnost boravka u letnjikovcima i paviljonima nadomak grada.

Gdegod se za to našlo uslova, klinci bi letnje raspuste provodili na čistom, šumskom vazduhu. Uz igru, zabavu i naročito osmišljenu gimnastiku, o njima su stalnu brigu vodili dežurni lekari i vaspitači. S obzirom na nezavidno materijalno stanje njihovih porodica, troškovi smeštaja izbegnuti su tako što bi deca noćila u svojim gradskim domovima.

Dr Vukadinoviću se ideja neobično svidela. Uz kolege dr Vojislava Kujundžića i dr Slobodana Ribnikara, 7. oktobra 1903. iznet je predlog da se za bolećivu i sirotnu decu Beograda otvori letnji sanatorijum. Mališani od 6 do 12 godina primali bi se na dnevni boravak, gde bi im odgovarajuća nega, dobra hrana i svež vazduh pomogli da prezdrave.

Foto: Biblioteka Grada Beograda / "Letnjikovac za slabunjavu decu u Košutnjaku"

Ideja je izneta unutar glavnog odbora Društva za očuvanje narodnog zdravlja, koje je dr Vukadinović osnovao u Ćupriji maja prethodne godine. Da bi naum preduzetnih lekara zaživeo, valjalo je najpre iznaći i pogodnu lokaciju. Po obilasku šuma u okolini Beograda, izbor na koncu pada na prelepi Košutnjak.

Košutnjak se u to vreme nalazio u sklopu dvorskog kompleksa kralja Petra I Karađorevića. Kao takav, bio je ograđen visokom hrastovom ogradom i nedostupan za javnost. Čuvši, međutim, plemenitu ideju lekara, Kralj odmah daje zeleno svetlo za izgradnju letnjikovca. Do polovine novembra 1903., Društvo za očuvanje narodnog zdravlja na poklon dobija imanje i svotu od 3.000 dinara za početak radova.

Uvidevši značaj projekta, novčanu pomoć u iznosu od 4.000 dinara daruje i beogradska opština. Po donošenju odluke o redovnoj materijalnoj pomoći, na nekadašnjem kraljevskom posedu već s proleća 1904. niče paviljon širine 6 i dužine 15 metara.

Foto: Biblioteka Grada Beograda / "Letnjikovac za slabunjavu decu u Košutnjaku"

Letnja idila u "ordinaciji Košutnjak"

Izgradnja objekta tekla je relativno brzo. U "Letnjikovac za slabunjavu decu", kako je nazvan, prvi mališani smešteni su već leta iste godine. Njih dvadeset petoro uživalo je u lepotama Košutnjaka, odmarajući se i sunčajući, uz dečje igre i zdrave obroke do 5 puta na dan. Posvećenost lekara i vaspitača takođe je učinila svoje: zabeleženo je da su deca iz paviljona izašla "znatno oporavljena u snazi i krvi", te je rešeno da se praksa nastavi i idućih godina.

Svakog narednog leta, sve više mališana dolazilo je na terapiju netaknutom prirodom. 1905. godine već ih je bilo 90, da bi do 1912. njihov broj premašio 350. Letnja idila startovala bi početkom juna, trajući do početka školske godine s kraja avgusta meseca.

Uz broj dece rastao je i sam Letnjikovac. Kuhinja i magacin dozidani su naredne godine, a do leta 1905. decu je dočekala i kućica sa prostorijama za preglede. Pored dežurnih lekara i vaspitača, uz mališane bi svaki put boravio i dr Vukadinović sa kolegama.

O njihovoj posvećenosti i brizi svedočili su napori da se programi ozdravljenja iz godine u godinu poboljšaju. Novi trendovi u oblasti dečjeg zdravlja revnosno su se uvodili, a 1911. godine, uprava Letnjikovca klincima obezbeđuje i poseban ugođaj.

Dovukavši pun vagon peska, na ograđenom delu poljane nikla je veštačka plaža. Tako su i siromašnija deca, koja to inače ne bi mogla priuštiti, usred šume dobila jedno malo parče mora.

Ideja lekara-entuzijasta ubrzo je odjeknula i van prestonice. Dve godine kasnije, isti primer zapratili su Kragujevac i Šabac. Što se, pak, zasluga dr Vukadinovića tiče, vest o njima stiže i do Londona: "U jednoj maloj prestonici jedne neznatne zemlje Srbije, na raspolaganju su ovakve potpuno uređene škole, ne kao eksperiment, već kao vrlo dobro organizovane institucije", pisao je 1907. ugledni britanski medicinski časopis "Lanset".

Foto: Biblioteka Grada Beograda / "Letnjikovac za slabunjavu decu u Košutnjaku"

"Lanset" nije krio iznenađenje povodom vrlo stručnog odnosa Beograđana prema zdravlju gradske dece. Reportaža o Letnjikovcu ispraćena je mnoštvom fotografija, ali najbolja ilustracija njegovog uspeha svakako je napredak koji su mališani ostvarili. Kontrole su pokazivale poboljšanje njihove krvne slike za do 40 procenata, a zahvaljujući zdravim obrocima, na težini su dobijali oko kilogram ili dva – i sve to već nakon prvog meseca boravka u Letnjikovcu.

Ova lepa tradicija bez sumnje bi se nastavila i u nastupajućim godinama, samo da nije bilo Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata. Sve do proleća 1919., rad paviljona privremeno biva obustavljen.

Dolaskom bliske saradnice Američke humanitarne misije gđe Darinke Grujić, imanje na Košutnjaku postaje privremeni dom ratom unesrećenoj siročadi. Letnjikovac je u tom periodu kratko vreme koristila i vojska, da bi potom prešao u ruke Englesko-srpske Dečje bolnice i članova Mesne zaštite dece i mladeži.

Ipak, prvobitnu namenu Letnjikovcu vratiće udruženje "Dom i škola". Paviljoni tada otvaraju vrata siromašnim mladićima i devojkama, i u njima će leta provoditi učenici beogradske Realke i Druge beogradske gimnazije. Misija dr Vukadinovića tako je nastavljena i nakon rata, čineći Letnjikovac na Košutnjaku oazom gde priroda ostaje najučinkovitija terapija.