Ovo je pričao o najslađem ćošku u Beogradu smeštenom u jednoj senovitoj ulici na Dorćolu. Njegovi vlasnici bili su poznati beogradski kraljevi čokolade, porodica Šonda.

Dom prve srpske čokolade

Prve čokolade na beogradskoj kaldrmi pojavile su se krajem XIX veka u upravo u prodavnici Koste Šonde u Dubrovačkoj ulici. Beše to 1897. godine. Čokolada se očito dopala Beograđanima, jer samo pet godina kasnije, 1902. Šonda je krenuo u proizvodnju - Fabriku kakaoa, čokolade, keksa i veštačkog leda „Šonda” u Jaliji na Dorćolu. Početni ulog obezbedio je vrlo povoljnim zajmom od 50.000 dinara na osnovu tadašnjeg  Zakona o pomoći domaćoj radinosti. 

Zapisa o ovoj prvobitnoj zgradi gotovo da nema. Navodi se da je bila mala i prizemna i da su mašine dopremljene iz inostranstva. Zna se i da je prvi direktor bio Nemac Konrad Tajsen, koji je toliko uspešno obavljao posao, da je već 1910. godine izvršeno prvo proširenje proizvodnih kapaciteta. 

Za izradu projekta angažovan je arhitekta Leon Talva, koji dodatno proširuje proizvodne hale. 

Sa oca na sina

Rodonačelnik loze Šonda, Kosta, umire 1910. godine ostavljajući fabriku na upravljanje starijem sinu Mihajlu. U to vreme, fabrika je imala 35 stalno zaposlenih radnika i dalje se nalazila u istim prostorijama u ulici Cara Uroša 62. Uz čokolade, Šondina fabrika je proizvodila i led snabdevajući beogradsko tržište.

Prvi svetski rat prekida rad fabrike, ali se na velika vrata vraća sa oslobođenjem. U posleratnom periodu, kao zanimljivu marketinšku novinu, fabrika Šonda uvodi i štampanje albuma sa sličicama. Ove sličice, pogađate, nalazile su se u čokoladama, te da biste popunili album, trebalo je da pojedete baš dosta čokolade. 

A Beograđani su baš, baš voleli čokoladu. I ne samo čokoladji, već i keks i kakao koji je reklamiran kao lek za sve boleti, posebno malokrvnost. 

Porast prozivodnje uslovio je i još jedno proširenje fabrike 1922. godine. Po projektu arhitekte Teodora Pobude, dozidana su još tri sprata. Velelepna fasada u stilu secesije, bila je predviđena projektom inženjera Alfreda Maja. Nažalost, ovaj deo projekta nikada nije realizovan. Ali, miris čokolade pomešan sa mirisom vina iz obližnjih vinarija i pekarica duž ulice Cara Uroša, širio se Donjim Dorćolom. 

Rat i ponovni uspon posle pola veka

Omiljeno mesto beogradske dečurlije, i onih starijih, bilo je žrtva šestoaprilskog bombardovanja, kada je fabrika značajno oštećena. Tokom okupacije, nije radila. Tragedija je zadesila i vlasnika, Mihajla Šondu koji gine u svojoj kući prilikom bombardovanja 1944. godine. 

Posle rata, imovina porodice Šonda je konfiskovana, sem jednog stana. Prva fabrika čokolade radila je još neko vreme, iako u ruševnom stanju. Konačno je prestala da radi 1952. godine. 

Tokom naredne četiri decenija, zgrada je menjala svoju namenu. U njoj se jedno vreme nalazila Grafička škola, da bi svoju privrednu delatnost ponovo dobila kada se u delu zgrade otvaraju pogoni fabrike trikotaže “Narodna radinost”. Takođe, u deo starog proizvodnog kompleksa useljivani su i raseljivani tokom godina povlašćeni stanari.

Srećna okolnost po ovo zdanje, koje je deo industrijskog nasleđa Beograda, desila se u procesu privatizacije. Tada pogone “Narodne radionosti” preuzima Modna kuća “Mona”, koja u njih prebacuje svoju proizvodnju i upravnu zgradu. Stari sjaj posle decenija propadanja vraćen je opsežnom rekonstrukcijom 2007. godine. 

Na inicijativu udruženja građana, Skupština Grada Beograda, krajem 2018. godine, odlučila je da prostor na uglu ulica Cara Uroša i Solunske dobije naziv Skver Koste Šonde.