Više od jednog veka Kalemegdan je omiljeno šetalište Beograđana i prilika da se, u centru grada, uživa u prirodi. Danas okružen betonom, krajem XIX i početkom XX veka Kalemegdan je odeven u današnje ruho prelepog parka. Ipak, ova lokacija bila je mnogo više. S jedne strane to je ostalo snažno vojno uporište za odbranu grada, a sa druge Kalemegdan je bio robijašnica, odnosno služio je kao zatvor za oko 900 osuđenika.

Nezaposlenima ulaz zabranjen 

Danas se ovde šetaju zaljubljeni parovi, roditelji sa decom, penzioneri... a u ono vreme najčešći prolaznici na Stambol kapiji behu vojnici koji su strojevim korakom patrolirali i osmatrali kraj. Slično je bilo i na Malom Kalemegdanu. Tuda su se motali samo šegrti koji su žurnim korakom prolazili po kakvom zadatku koji im je majstor zadao, i gimnazijalci udubljeni u igru trulih kobila ili žandarma i lopova.

Ove igre zapravo su fino pasovale kraju, budući da su tuda stalno špartali policijski činovnici koji su izjutra i o večeri pratili kolonu robijaša. Zapravo zidine beogradske tvrđave nastanjivali su robijaši koje je tu liferovala Uprava policije smeštena u Glavnjači na današnjem Studentskom trgu.

Policija ondašnje apsolutističke države imala je vazda puno posla pa su sve zatvorske ćelije bile prepune. A vazda se tražila i "karta" više pa su okolnosti nametnule da i Gornji grad bude uposlen kao robijašnjica.

Pored za to podignutih objekata, kao zatvor služile su i mnogobreojne odaje u samim gradskim bedemima. Tom delu Kalemegdana prisup su imala samo službena lica dok nezaposlenima ulaz beše najstrože zabranjen.

Dnevna rutina u robijašnici 

Kalemegdanski osuđenici imali su ustaljeni raspored koji se odvijao daleko od očiju javnosti. Jedini Beograđani koji su mogli da svedoče njihovim danima bili su stanovnici Zereka.

Sa svojih prozora, svakoga jutra gledali su povorke robijaša koji su bili odvođeni na rad. Sprovodili su ih bočnim ulicama, kako građanstvo, jel te, ne bi bilo previše uznemireno, a pratili su ih stražari, patrole od njih 6 do 8, naoružani bajonetima i puškama.

Svi robijaši bili su obučeni u bela odela od sukna, a na leđima su imali ispisano veliko "R". Kretali su se ćutke, a jutarnju tišinu narušavao je samo zveket lanaca koji su udarali o beogradsku kaldrmu.

Većina njih bili su politički zarobljenici, džeparoši i sitni lopovi, a tek po koji je mogao biti nazvan okorelim kriminalcem. 

U poseti Kalemegdanskoj robijašnici

O tome kako su izgledali Kalemegdanska robijašnica i život osuđenika izgledali zapisao je Gustav Raš, nemački pravnik koji je posetio Beograd 1875. godine. On navodi:

"Danas sam pošao u tvrđavu da razgledam kazneni zavod koji je smešten u nekim njenim zgradama i kazamatima. sa mnom je išao upravnik kaznenog zavoda. Pričao mi je o srpskim kaznenim zavodima.

Postupanje sa zatvorenicima je u srpskim kaznenim zatvorima različito, već prema tome da li je zatvorenik osuđen na rad ili pak samo na lišenje slobode – na zatvor.

Osuđenik na rad je za vreme izdržavanja kazne prisiljen da radi; ko je osuđen na obično lišenje slobode, može da radi ili da ne radi – već prema svome nahođenju. Osuđenici na rad se nalaze delom u kaznenom zavodu u Topčideru kod Beograda, delom u kazamatima negdašnje turske tvrđave; kazamati, međutim, služe samo privremeno u tu svrhu, dok se ne podigne zgrada kaznenog zavoda."

Raš navodi da u Beogradskoj tvrđavi izdržavaju kaznu oni prestupnici koji su osuđeni na rad od dve do maksimalnih 20 godina robije.

"Srpski krivični zakonik je veoma strog – ko, na primer, izvrši nasilnu krađu, može da bude osuđen do dvadeset godina zatvora. On potiče još iz vremena vladavine starog Miloša, a ovaj period njegove vladavine nije uopšte znao za humana načela savremenog krivičnog prava, već je priznavao teoriju zastrašivanja koja je, srećom, zastarela u Srednjoj Evropi...

... U međuvremenu sam sa svojim pratiocem bio stigao do glavne kapije tvrđave. Vojna muzika koje je bila u parku, svirala je srpsku narodnu igru – vedro i veselo kolo. Odozgo sam jednim pogledom obuhvatio veličanstvenu i bogatu panoramu koja se pružala pod mojim nogama..."

Kako nemački pravnik navodi, u donjoj tvrđavi bile su smeštene radionice u kojima su radili zatvorenici unutar samog Kalemegdana. Ostali su se vraćali u svoje ćelije oko sedam časova uveče.

"Pogledao sam nehotice u pravcu otkuda je dolazio zveket. Nekoliko stotina osuđenika, u pratnji vojnika, marširalo je trgom. Dolazili su s rada i išli u svoje kazamate da večeraju čorbu i da legnu. Svi su bili u kažnjeničkom odelu – kaput i pantalone od sivog platna; na nogama su imali okove od lakog lanca koji im pri hodu nije smetao. Lanac je bio pričvršćen za dva gvozdena beočuga koja su im obavijala noge...

Odelo kažnjenika bilo je celo iste boje. Četa kažnjenika prošla je marširajući pored nas i popela se zavojitim kamenim stepenicama kojima smo se mi spustili u donju tvrđavu, a pošeli se u gornju.

Svaki je skinuo kapu i pozdravio upravnika kaznenog zavoda koji je stajao pored mene. Novi zveket lanaca odjeknuo je sa strane prema reci. Druga četa zatvorenika pojavila se na trgu, prošla je marširajući na isti način i popela se zavojitim kamenim stepenicama u gornju tvrđavu. Opet nekoliko stotina. Dok smo još gledali za njima, pojavila se treće četa sa iste strane, pošla istim putem i nestala na zaravni gornje tvrđave..."

Zanimljivo je da su u Kalemegdanskoj robijašnici osuđenici dobijali i priliku za novi početak.

"Otišli smo u radionice. One su bile smeštene u tri velika kazamata koje su preko zime zagrevale velike peći. Zatvorenici su tu obavljali sve stolarske i kolarske radove. Nekoliko majstora iz grada obučavalo je mlade kažnjenike koji se ranije nisu bavili zanatom.

Polovina dnevne zarade išla je u džep kažnjenika. Tako su oni, pošto bi izdržali polovinu vremena kazne, napuštali tvrđavu sa sumicom novca u džepu i sa znanjem koje ih osposobljava da docnije zarađuju za život. Video sam veoma lepe radove zatvorenika koji su bez ikakvog poznavanja zanata poodavno bili predati vlastima u tvrđavi radi izdržavanja kazne", navodi Raš.

Poslednje konačište atentatora 

Kalemegdanska robijašnica bila je i mesto na kome je prespavao Đuro Knežević, čovek koji je pucao na kralja Milana u neuspelom Ivanjdanskom atentatu.

Tog jutra 1898. žitelji Jug Bogdanove ulice prisustvovali su događaju koji su dugo pamtili. Još pre izlaska sunca začuo se topot konja i tandrkanje točkova kočije koja se ljuljala kaldrmom.

Ova kočija bile je nekakav kavez na točkovima u kome je sedeo jedan bledi mladić ispijenog lica i oborene glave. Ruke i noge bile su mu vezane lancima, a na prednjem sedištu, pored kočijaša, nalazio se žandarm sa bajonetom postavljenim na pušku.

Sama kočija bila je okružena žandarmima na konjima koji su budno pratili svaki pokret osuđenika koji je iz robijašnice sprovođen do Karaburme gde će biti streljan.