Tridesetih godina 19. veka, beogradske ulice dobro su pamtile jednog Đorđa. I Đorđe je njih dobro poznavao, budući da je dobar deo vremena provodio na njima. Imao je i naročite dužnosti: s večeri bi palio ulične fenjere, vršio nadzor nad zgradom apsane, a subotom hodio po čaršiji noseći sa sobom jednu limenu kutiju.

Ovo beše takozvana sirotinjska kutija, u koju su Đorđevi sugrađani ubacivali koliko je ko novca mogao da izdvoji. Za one koji, prešavši prag siromaštva, to nisu mogli sami, valjalo je ovim od-vrata-do-vrata sistemom obezbediti makar najosnovnije – pošten obrok ili koji komad odeće.

I sam Đorđe bio je među nekolicinom koja je živela na prosjačkom štapu. No, kako je već imao svoja zaduženja, primao je za njih platu od 3 talira mesečno. Istina, u ono vreme je bio u manjini: na beogradskim ulicama nije se moglo videti mnogo sirotinje, a i to mahom behu slepi ili ubogaljeni. Kako nisu stoga mogli da zarade za život, oslanjali su se na pomoć svojih darežljivih sugrađana.

I među sirotinjom je valjalo biti reda...

Poverivši Đorđu sirotinjsku kutiju, gradski oci pokušali su da iznađu rešenje i zbrinu najugroženije Beograđane. Bilo ih je malo jer se u ondašnjoj varoši znalo da za zdrave svagda ima rada. Iako manje-više "primitivan", ovo ujedno beše i prvi ustanovljen sirotinjski fond u Beogradu. Između 1830. i 1831. godine, iz gradskog budžeta određena je suma od ukupno 18 talira – to je bilo dovoljno za Đorđevu polugodišnju platu, čime je on postao i prvi korisnik fonda.

Ovakav sistem funkcionisao je i kada je 1839. godine formirana opštinska samouprava. Mada se nastavilo sa odvajanjem novca iz budžeta, sirotinjska kutija je i dalje kružila od dućana do dućana. Od 1846. godine, pak, tadašnje Ministarstvo prosvete odredilo je novo pravilo: prilog se počeo skupljati i od gradskih činovnika, da bi potom bio prosleđen u opštinsku kasu "da se od pomenutih novaca izdržavaju prosjaci".

Foto: Univerzitetska bilioteka "Svetozar Marković", screenshto / "Beogradske opštinske novine"

U ondašnjoj prestonici bilo je tada 17 prosjaka "koji se radom izdržavati ne mogu". Valjalo je, ipak, da i među njima – ma koliko malobrojnim – bude reda. Otuda je "upraviteljstvo zabranilo svima prosjacima po varoši prositi, po kapijama sediti i onda prolazeće da uznemiravaju njihovom prošnjom". No, i prosvetno ministarstvo, tražeći način da zbrine sirotinju, iznelo je detaljniji plan i dostavilo ga Opštini. Za fond za uboge najpre je precizirana tačna suma namenjena za hranu i druge potrebe. Valjalo je i da se ova sredstva ne samo redovno izdvajaju, već i umnožavaju. Uslov za to bilo je valjano upravljanje kasom, a ovaj zadatak poveren je varoškim starešinama Primiritelnog suda.

Strategija skrojena do tančina: sirotinjski fond pod kapom gradskih otaca

Pored osobite kuće u kasi opštinskoj u koju se odvajao novac, o sredstvima je brinuo računovoditelj – jedan od članova Primiritelnog suda. Kako bi se za svaku paru znalo od koga dolazi, te kome je i za šta namenjena, tako se svaka transakcija morala pismeno evidentirati.

Da bi bilo, s druge strane, i uvećanog priliva u fond, Ministarstvo je najpre naložilo da se u crkvi obezbedi jedan tas. Narodu i Opštini objavilo bi se gde mogu da prilože novac, a zatim bi crkveni oci svake nedelje sa računovoditeljem brojali priloge. Zadržana je pritom i tradicija koju je još petnaestak godina ranije započeo Đorđe – čaršijom su svake subote kružile limene kutije, s tim da je sada ustanovljeno još nekoliko pravila.

Naime, prosjačkih kutija je moglo da bude samo tri, a njih će "sami prosjaci po varoši nositi, koji su za to sposobni". Ministarstvo je, pak, vodilo računa o svakom detalju jer je valjalo, između ostalog, preduprediti i eventualne prevare. Otuda su prosjaci na svojim odelima imali naročite žute znakove. Po njima su ih i sugrađani poznavali, te su odmah znali čemu ove kutije služe. Na kraju, "kad se kutije od prosjaka pokupe, što će onog istog dana biti, računovoditelj će sa kasehraniteljem sve otvoriti, koliko je ubrano, zabeležiti i prilog u kasu staviti" – odredilo je dalje prosvetno ministarstvo. Apelovalo se na velikodušnost i tokom velikih praznika, te bi se "kampanja" intenzivirala oko Nove godine i Uskrsa.

Koliko se ništa nije prepuštalo slučaju, svedoči i to što se nisu evidentirale samo kutije i uplaćeni prilozi već i – prosjaci. "Svakog će se meseca čislo prosjaka izvideti i potom u protokol beležiti", stajalo je u napisu upućenom gradskoj Opštini. Međutim, ovaj protokol je izuzimao prosjake koji bi u Beograd dolazili "sa strane", ne bi li se i tako izbegle potencijalne zloupotrebe. Na kraju, određeno je i kako da se prosjaci sklone s varoških ulica: "Po ovome, šupa gdi su dosad kasapnice bile, može im služiti za prebivalište, ne oduzimajući im pravo i na drugom mestu noćiti, ako ko gdi ima".

Nastaviće se...