Ako želite da osvojite damu svojih snova – ništa lakše. Dohvatite telefon, ukucate nešto u stilu „kako se osvajaju žene“ i drage savete, sve jedna mudrija od druge, izlistaju vam jednu hrpu „kako da...“.

Ne morate (bar ne u početku) ni na ulicu izaći, što prilično oduzima od stresa glede osvajanja lepih dama. Ali, nisu svi muškarci te sreće, još manje ako su u Beogradu živeli pre stotinak i kusur godina.

U toj drugoj polovini 19. veka, za pretragu se ipak moralo izaći na ulice. Srećom, i tamo su bile dostupne razne „drage savete“, ali i svakojake razbibrige kojima su Beograđani voleli da prisustvuju – iz čiste znatiželje ili, pak, puke želje da nauče ponešto o osvajanju žena.

„Gugl na otvorenom“ bio je tek jedan u nizu zabavnih sadržaja na beogradskim ulicama. Zapravo, zabavni sadržaji su bili tek u povoju, što pre stotinak i kusur godina i nije bilo toliko neobično. Sve do 1867. godine, orijentalna „idila“ teško da je bila zabavna, pa se nije mogao očekivati ni bogznakako živopisan društveni život.

No, Beograđani su ipak bili dovitljivi: ako za zabavu nisu imali prikladnih mesta, imali su makar ulice. Imali su i vernu publiku, pogotovo vikendom ili kada se zaređaju praznici.

Nije mnogo trebalo, a beogradske ulice su lagano preplavili zabavljači svakojakih fela. Bili su to, takoreći, „umetnici“ i, takoreći, preteče savremenijih Hudinija, koji su izvodili svakojake trikove kako bi zadivili narod.

Ponešto ekstremniji od akrobata i cirkusanata su bili mađioničari i iluzionisti. No, pošto sopstvenih pozornica nisu imali, „radno mesto“ im je bilo pod vedrim nebom. Ovo se, pak, nije dopadalo tadašnjim gradskim vlastima, koji su rešili problem tako što su zabavljače poslali na Mali Kalemegdan.

I zaista, postala je ovo jedna od najživljih gradskih lokacija – i prva za obići ako bi neko hteo da ovlada zanatima koji se nisu učili u školi. „Kako se osvajaju žene“ ili „Kako se pišu ljubavna pisma“ bio je tek delić literature koju su nutkali trgovci, a bile su to popularne „knjige za narod“, kakvih po ozbiljnim bibliotekama sigurno nije bilo.

Elem, najezda zabavljača na Malom Kalemegdanu postala je jedna od glavnih atrakcija. Stalna zvezda parka je bio šareni ringišpil, koji su voleli da vide i klinci i stariji, sa sve zvucima vergla koji je svirao valcere. Ali, dobio je Beograd u to vreme i poznatije ulične zvezde, o kojima je glas putovao daleko van Srbije.

Baksuzne lutke, poplave, progutane žabe – i uz sve to malo dobre muzike

Ilija Božić je Beograđane osvajao neobičnim predstavama, u neku ruku i pomalo morbidnim. Takvo je bilo njegovo pozorištance drvenih lutaka, skućeno pod jednim šatorom na Malom Kalemegdanu. Doduše, Ilija je svoje scenarije redovno začinio komičnim zapletima, što je verovatno bio i razlog da postane miljenik publike.

Njegov najomiljeniji lik, lutak po imenu Todor, uvek je izvlačio deblji kraj. Do kraja svake predstave bi bio pokojni, izazivajući sveopštu kuknjavu ostalih lutaka. Naposletku, „kuku, Todore!“ se toliko odomaćilo, da je i Ilijino pozorište nazvano „Kuku Todore“.

Bio je to neuobičajen naziv, ali i lako zapamtljiv – neki bi rekli, savršen za Ilijine komične komade. Ali, umeo je Ilija još štošta, između ostalog, i da svoje gledoce pošteno preplaši.

Ilija je, naime, na prelazu vekova bio i prvi srpski mađioničar. Pamtila se njegova tačka u tadašnjoj kafani „Imperijal“, kada se malo poigrao sa publikom tako što ju je hipnotisao. Pride je u celoj sali napravio „poplavu“, što se završilo tako što su poplašena starija gospoda i dame, kako se ne bi „udavili“, počeli da se panično veru po kafanskim stolicama.

No, nije svaka zabava bila toliko komična ili strašna. Čak i tada, Beograđani su pokazivali sklonost ka, blago rečeno, uvrnutim egzibicijama. Isprva, gospodin po imenu Sredoje Savić bi se mogao učiniti sasvim običnim – osim što je, pre svega, bio vanredno dobar pevač.

To mu je donelo i vernu publiku, koja se okupljala na njegovim koncertima pod vedrim nebom. Ali, imao je Sredoje i nekoliko bizarnih navičica.

Pre svega, kraj njegovog šatora u parku je vazda stajalo jedno bure bez dna. Sredoju je to bure služilo kao krevet, jer se šćućurio i u njemu spavao kada padne noć. Štaviše, gurajući svoje bure, Sredoje je proputovao celim Balkanom i otuda pazario nadimak „čovek sa buretom“.

Imao je Sredoje i druge talente, poput gutanja raznoraznih predmeta. U tome je tek bio majstor, što mu je svakako donelo još znatiželjnih pogleda. Bilo da su džepni satovi, sablje ili žive žabe, sve je kao nekakvom magijom završavalo u Sredojevom stomaku. A nije ni narod štedeo po koji groš da se nagleda egzibicija. Što se uličnih zabavljača tiče, nisu ni oni štedeli da povazda izmišljaju nešto novo – vredelo je, makar radi silnih zadivljenih očiju.