Komšijski odnosi su takvi da uvek idu iz jedne u drugu krajnost. Ili su idilični ili su “na nož”. U Batajnici su potonji 1970. godine otišli korak dalje i toliko uzburkali javnost da je ista bila primorana da pokrene peticiju za zabranu gramofona.

Inat na batajnički način

Vinovnik muzičkog terora, koji je preko noći zahvatio čitavu Batajnicu, bio je izvesni Branko Eremija iz Posavske ulice. Naime, glavni sastojci osvete, koju je spremio omraženim komšijama iz štampi neznanih razloga, bio je jedan gramofon i dva zvučnika. Smestivši gramofon u predsoblje i okačivši zvučnike na neuglednoj fasadi, on je neprestano i “do daske” puštao muziku, ne dajući susedima iz ulice ni jedan jedini trenutak mira.

Nije trebalo dugo okolini da se udruži, te pokrene peticiju za ukidanja gramofona. Uprkos tome, zvučni napadi su se i dalje odvijali i nije im se nadzirao kraj. Štaviše, teror je eskalirao. Ataci su uključivali i upotrebu mikrofona preko kojeg je “čašćavao” komšiluk takvim prostotama da su roditelji morali da prekrivaju deci uši.

Kada je bilo jasno da javni apel nije urodio plodom, mučeni žitelji Batajnice obratili su se ogranima reda i zakona. U odeljenje milicijske stanice u Batajnici umarširala je delegacija Posavske ulice i podnela kolektivnu prijavu protiv g. Eremije, ne samo zbog stvaranja buke koja noću tera san sa očiju, nego i zbog upućenih vulgarnosti putem mikrofona.

Širenje zvučne “pošasti”

Prema izjavi dežurnog milicajca, svega i svačega je bilo u ovom zemunskom naselju. Tobože je bila poslednja “moda”  da pojedini meštani Batajnice montiraju zvučnike na svojim kućama i danonoćno puštaju trešteću muziku, a sve u inat susedstvu. 

Ipak, kap koja je prelila čašu bio je slučaj Franje Voriha. Kulminiralo je kada je ovaj radnik iz Kolonije 9 nedugo posle što je ova pošast “inficirala” predgrađe Beograda zaradio teške telesne povrede od strane komšije. Zapravo, on je samo opomenuo svog suseda, Jovana Tomanića, da ne pušta suviše glasno gramofon. Okrivljeni nije hteo ni da čuje za to, već se latio prazne flaše i njom nemilosrdno mlatio žrtvu.

Nakon takvih nemilih scena svi apeli, peticije i prijave su pale u vodu. Žandari su morali da se umešaju, jer nije bilo druge. Ujednom time su jednom za svagda stali na put muzičkom teroru koji je uzdrmao Batajnicu početkom sedamdesetih godina.