Kada se ime Kristine Gorišek probilo do reportaža u štampi, cela Jugoslavija je saznala za Beograđanku koja je prva na ovim prostorima sama izvela avionski let. Međutim, njena školska drugarica Danica Tomić, još jedna od tri učenice civilne pilotske škole, umesto čestitke je uložila prigovor.

Iako samouka, Danica je Kristinu preduhitrila još 1928. godine. Žalba joj je uzeta u obzir, te je pao kompromis da se Danici prvoj uruči dozvola za letenje. Supruga majora Miodraga Tomića tako je i zvanično postala prva Beograđanka sa zvanjem turističkog pilota.

Iver ne pada daleko od klade

Danica je, pak, po pitanju svog hobija uveliko bila osvedočeni entuzijasta. Budno je pratila literaturu iz oblasti avijatike, a u praksi joj nisu bile nepoznate ni osnove pilotiranja. Izvesno je da je u tome imao udela i njen suprug, inače jedan od šestorice pilota školovanih 1912. godine u Francuskoj.

Bila je to prva klasa profesionalnih jugoslovenskih avijatičara. Major Tomić se i sam upisao u jugoslovensku istoriju vazduhoplovstva, najpre kao prvi pilot koji je tokom Cerske bitke izveo prvi borbeni let. Dve godine kasnije, 1916., ponovo je među srpskim vazduhoplovcima postao prvi – i to dok je na Francuskom frontu obarao neprijateljski avion.

Okićen odlikovanjima (između ostalog i ordenom francuske Legije časti), Miodrag Tomić je sa suprugom delio i ljubav prema vazduhoplovstvu. Zaljubljenica u letenje, Danica je pilotsku školu završila kao najbolja u klasi. Tome je 1933. godine svedočila i ocena na završnom ispitu – „Kandidat leti vrlo mirno, sigurno, staloženo i sa veoma retkim samopouzdanjem“.

Osim prvog mesta koje je u istoriji srpske avijacije pripalo jednoj ženi, Danica Tomić je, po svemu sudeći, bila veoma blizu svetskog rekorda. Pre nje je, 1910. godine, dozvolu za letenje osvojila još samo Francuskinja Rajmond de Laroš.

Danica je po završenoj školi dobila čestitku i od magazina „Naša krila“, inače časopisa tadašnjeg Nacionalnog aero-kluba Kraljevine Jugoslavije. Uskoro, međutim, kao da je nestala sa lica zemlje. Najverovatnije je mogla poći za suprugom, koji se u Drugom svetskou ratu nakon zarobljeništva u Osnabriku našao najpre u Francuskoj, a zatim u SAD. Major Tomić je 1962. godine preminuo u Čikagu, ali o Danici Tomić se nije saznao ni jedan jedini detalj.

Jedrenje na nebeskim talasima

Iako je verovatno da su žene od 1933. godine redovno učile da pilotiraju, istorijskih beleški ni o tome nema mnogo. Zna se da je još jedna civilna obuka letača završena 1939. u Smederevskoj Palanci, kada su letačku školu završile još tri Jugoslovenke.

U međuvremenu, pretendenti na pilotsku kabinu prigrlili su novi trend. Pristupačnije je, za razliku od motornih letelica, bilo letenje bez motora. Već s kraja 1930. ili početkom 1931. godine, Jugoslavija je imala prvu ženu koja je poletela jedrilicom – Zagrepčanku Ivu Mohorovičić. Ipak, jedriličarstvo je pre bilo za pilote sportskog duha. Leteli su iz ljubavi više nego zbog životnog opredeljenja, i to je mahom širom Jugoslavije bila viđenija gospoda (i dame).

Dok su im instruktori pritom obučavani u Nemačkoj, jedriličarskih škola bilo je u Beogradu, Zagrebu i povremeno u Ljubljani. Još je 1932. godine beogradska uprava Aerokluba Kraljevine Jugoslavije na svoju obuku primila ne samo polaznike, već i polaznice. Jedina učenica koja je potom stekla i diplomu bila je Olga Jeleškijević – zvanično prva jedriličarka u Beogradu i Jugoslaviji.

Ljubitelji ovog sporta uskoro su se razleteli i po manjim gradovima: Vršcu, Kragujevcu i Subotici. Od 1940. godine, pronela se reč o tome da će u jedriličarstvo ulagati i država – zbog ogromne popularnosti, jedriličarstvo je u to vreme dobilo i status olimpijskog sporta. Ipak, teško da je ovde bilo suviše mesta za žene. Iako jesu lagano preuzimale mesto u kabinama letelica, videti damu sa pilotskim naočarima je još uvek bio izuzetak od pravila.