Isprativši šezdesete, Beograd, pa i cela Jugoslavija, ispratili su i jednu od najvećih košarkaških legendi. Ispraćaji se, međutim, nisu na tome zaustavili. Samo tri godine kasnije, život je na točkovima izgubio i legendarni filmski „kapetan“.

„Noćas je ovde poginuo Kapetan Leši...“

Beograđani su ga već unazad više od decenije znali kao odvažnog Kapetana Lešija. Na ekranima ga je oživeo Aleksandar Gavrić, inače diplomac beogradske Akademije za pozorište, film, radio i televiziju. Čim je publika te 1960. godine upoznala „Kapetana Lešija“, tako se i Gavrić vinuo među zvezde jugoslovenske kinematografije.

Već iste godine se o Kapetanovim avanturama čitalo u istoimenom stripu. Lik mladog glumca preselio se i na hartiju, ali je Gavrić nastavio da osvaja filmofile kultnim ostvarenjima poput „Marša na Drinu“, „Kada budem mrtav i beo“ i „Operacije Beograd“.

Do izmaka 1972. godine, u filmsku biografiju je upisao još poznatih naslova: „I bog stvori kafansku pevačicu“ i „Kamiondžije“. Pripremao se u to vreme za sledeću ulogu – da u komediji „Paja i Jare“ zaigra uz još legendarnije filmske velemajstore Paju Vuisića, Čkalju i Rahelu Ferari.

6. decembra te godine, Gavrić se na svom poslednjem snimanju obreo u Novom Sadu. Vraćajući se za Beograd, a stigavši nadomak krivine kod Inđije, njegov automobil je naprasno zakrivudao u suprotnu traku. Još jedno „tragedija ne bira“ i još jedna strahovita nezgoda – spram autobusa koji se kretao ka Novom Sadu, Kapetan nije imao nikakve šanse. Nakon žestokog sudara, Aleksandar Gavrić je izgubio život na licu mesta.

Nekoliko sati kasnije, ka Beogradu se uputio i Gavrićev prijatelj Dragoslav Maks Janković, novosadski glumac i Gavrićev vršnjak. Prilazeći kolovozu na kome se još moglo videti tragova udesa, pažnju mu je privukla poznata marka automobila. Prizor je bio zloslutan, jer je isti automobil vozio i prijatelj sa kojim se samo nekoliko sati pre toga rastao. Tek mu je jedan od posmatrača, zatekavši se na mestu nesreće, odvratio: „Noćas je ovde poginuo Kapetan Leši“. Aleksandar Gavrić, koji je publiku osvojio nepunu deceniju ranije, u svom poslednjem ostvarenju našao se posthumno.

Kobni susret Beograđanina i Splićanina

Sudija Opštinskog suda, trubač, dirigent, rukometaš, aranžer, kompozitor i organizator muzičkih događaja – sve je to u dekadi ’60-ih bio Đeki Srbljenović. Rođenog Splićanina čak ni mati nije zvala po pravom imenu Anđelko. Ali, nezgode nisu marile ni za estradne umetnike. U jutro decembra 1971. Srbljenović je sa svojom saputnicom i budućom suprugom pošao put magistrale iz Splita.

Cisterna koja je nailazila iz suprotnog pravca imala je beogradske registarske oznake. Vozač je pošto-poto naumio da pretekne putnički automobil, što ga je najpre odvelo na suprotnu stranu kolovoza. Našavši se u oštroj krivini, Srbljenović i njegova verenica, baš kao i Kapetan Leši svega godinu dana nakon toga, nisu mogli izbeći strahoviti sudar.

Uviđaj je na mestu nesreće dodatno otežala cisterna beogradskih tablica. Po kolovozu se razlio i cement koji je putovao u pravcu Splita i zatrpao stradale. Anđelku Srbljenoviću i njegovoj saputnici nije bilo spasa, a direktni krivac bio je vozač cisterne koji je na vozačko mesto seo nakon nekoliko čaša alkohola.

Umesto rutinske vožnje od tačke A do tačke B, ulazak u automobil je za neke od legendi sporta, filma i muzike bio i poslednji. Njihove pogibije su pamtili svi – od saigrača i kolega, do obožavalaca širom Beograda i Jugoslavije. Ipak, fatalne nezgode nisu prestale da uzimaju danak. Na meti su im, možda i više od smrtnika, bili besmrtni i slavni, tim pre što su im putešestvija išla u rok službe. Pamtilo se da je za nekima od njih tugovalo na desetine hiljada Beograđana, kao što su oktobra 1976. godine svedočile slike sa prestoničkog Novog groblja.

 

Nastaviće se...

Prvi deo serijala: 

Poslednji put iz Beograda i u Beograd: tragedije na točkovima koje su odzvanjale Jugoslavijom (1. deo)