Čitajući naslov verovatno ste se zapitali da li se ovde radi o eksperimentu nekog ludog naučnika? Ili je u pitanju neobična genetska greška koja je jednom "gariju" dala izdužene oči mačke? Neslana šala koja je prerasla u urbanu legenda? Priča kojom su se plašila nevaljala deca?

Ustvari, radi se o jednom genijalnom pronalasku anonimnog Beograđanina, koji nije zahtevao ni poznavanje genetike ni strašne eksperimente, već samo malo domišljatosti.

Gari protiv saobraćaja

Naučnici smatraju da je prvi pas pripitomljen pre više od 20.000 godina i od tada važi za jednog od najodanijih čovekovih prijatelja. Tokom milenijuma polako ali sigurno su se raskomotili u našim domovima i srcima, pa ih danas umesto u ulozi opasnog psa čuvara vidimo kao prave ljubimce, koje s pravom možemo da smatramo članom porodice. Jer, bez obzira da li je plemenitog porekla ili mešavina pasa svih rasa, četvoronožni drug koji na zvuk vašeg glasa počinje radosno da maše repom, malo koga može da ostavi ravnodušnim.

Jedan takav slučaj ljubavi i pažnje prema krznenim prijateljima beleže novinari predratnog "Vremena", koji u tekstu iz oktobra 1940. godine prenose vest o neobičnom pronalasku koji je, i bukvalno, preko noći preplavio beogradske ulice:

"Jedan naš sugrađanin, ljubitelj pasa, stavio je svojim četvoronožnim prijateljima, propisne crvene svetiljke, kakve određuju policajci za sva vozila koja su u saobraćaju. To su oni mali crveni reflektori, koji naši biciklisti nazivaju 'mačje oko', i koji se nalaze na zadnjem delu kola ili bicikla."

Da bi se otklonila sumnja u humanost ovog izuma, u tekstu se navodi da je u pitanju bila najobičnija ogrlica na koju su umesto povoca bile pričvršćene crvene svetiljke kakve su korišćene na zadnjem delu bicikla.

Dalje se navodi da je razlog za ovo bila činjenica da se "njegovi psi prilikom večernjih šetnji nisu držali saobraćajnih propisa, te su vrlo često dolazili pod točkove kola ili automobila."

Možda vam ova informacija deluje čudno, jer iz ovog milionskog Beograda na onaj predratni gledamo kao na mali grad, ali u vreme pisanja ove vesti, grad je imao skoro 380.000 stanovnika i skoro 3.000 automobila koji su pravili priličnu gužvu. Dodati na to loše kaldrmisane i uske ulice, nedostatak saobraćajnih propisa i činjenicu da je svako vozio onako kako je najbolje umeo i znao, i biće vam jasno da su noćni pohodi kako pasa, tako i ljudi predstavljali izvesni izazov.

Testiranje izuma na predratni način

Dok se danas na testiranje prototipa i sigurnosti proizvoda troše stotine, hiljade, pa čak i milioni dinara, dolara, evra i drugih valuta, anonimni pronalazač imao je daleko jednostavnije rešenje:

"Ubeđen da će svoje pse bolje zaštiti ako ih snabde ovim reflektorima, on ih je preksinoć pustio same u šetnju, da bi se uverio u efikasnost svoga izuma."

Bez obzira na neopreznost izumitelja, koja bi se danas smatrala gotovo nečovečnom i šokantnom, testiranje pronalaska izvršeno je uspešno i bez ljudskih ili životinjskih žrtava. Vozači su videvši bljeskanje crvenog svetla usporavali ili stajali, dajući tako vremena kucama da se sklone. Ipak, ne može se zaključiti da su bili preterano oduševljeni. 

Dalja sudbina ovog neobičnog pronalaska, kao ni ljubimaca koji su bili povod njegovog nastanka nije poznata. Da li su nastavili veselo da švrljaju po ulici, ili je vlasnik upozoren da povede malo više računa o njima, ostaje nam samo da nagađamo.