I da ste apsolutni antitalenat za muziku, sa ovom glazbenom napravom ste se sigurno našli oči u oči.

Tačnije, oči u "zube" – recimo, dok ste gledali kako vaša učiteljica muzike pipka po tim zubima i pravi neke lepe pesme. A ti zubi ne samo da vas nisu ujedali, već ste i vi mogli praviti svakojake zvuke kada pipkate po njima.

Elem, nije bilo razloga da se plašite ove glomazne, zubate kutije. Da ste se kojim slučajem rodili pre stotinak i kusur godina – tada biste zasigurno pevali drugačiju pesmu.

Upravo se to desilo grupi Beograđana koja se, pre tih stotinak i nešto godina, jedne letnje večeri okupila kraj dunavske obale. Uz strahovit napor i muku, nekolicina vojnika pokušavala je sa jedne lađe istovariti nešto što je podsećalo na čudnovat sanduk ili orman. Slučajni i namerni prolaznici pomalo su zbunjeno posmatrali nesvakidašnju akciju, pokušavajući da dokuče čemu ova naprava služi.

U tom trenutku – a usled sveopšte ujdurme – tajanstveni sanduk-orman prevrće se i udara o kamen, ispuštajući zvuk poput odjeka harfe. Među radoznalim svetom, prisutnim gradskim službenicima, pa i lađarima koji su pošiljku dopremili, istog trena nastao je muk. Jedan gospodin, tek, dosetio se upitati dvorskog oficira kakvo je to nikad viđeno sokoćalo – a odgovor je, po svemu sudeći, još više produbio misteriju.

"Ova zverka se zove klavir. Živi, a ne ujeda... Svira samo kad je udarate po zubima. Ako ste vešti, možete na njoj da čujete razne pesme, pa čak i bečke valcere."

Klavir. To beše reč koju većina prisutnih do tada nikada nije čula. Beograd je, doduše, u toj drugoj polovini 19. veka nepokolebljivo išao u korak sa Evropom, te je i muziciranje na klaviru bilo nešto uz šta su se okupljanja po dvorovima i kućama uglednih porodica podrazumevala. Valjalo je, dakle, ovu modu napokon doneti i u srpsku prestonicu. Prva je to učinila supruga kneza Mihaila, Julija Obrenović Hunjadi, unevši tako pometnju među sve koji su posvedočili prispeću prvog klavira u Beograd.

Grafika: Wikipedia - Kneginja Julija Hunjadi Obrenović

Uz prasak dospeo, od praska i utihnuo...

Knjeginja Julija tada beše i jedina koja se mogla pohvaliti svojom novom muzikalnom kutijom. Svoj život na visokoj nozi klavir je potom trebalo da nastavi pod prstima Natalije Obrenović, jer je Julijina želja bila da on pripadne upravo njoj. Nataliji se, međutim, poklon nimalo nije dopao. Odluka da ga zameni novim značila je još jedan senzacionalni doček na beogradskom pristaništu, s tim da je drugi ikada klavir u prestonici bio mnogo veći od prvog.

I dok je Natalija novim instrumentom bila više nego zadovoljna, njegov prethodnik baš i nije slavno prošao. Prema beleškama hroničara Jovana Običana, njega je najpre nasledio izvesni čiča Martinek, a prvi klavir potom stiže i do čoveka koji je jedini u to vreme izistinski "umeo" sa njime.

To je bio Milan Berković, tada najstariji i najugledniji klavirštimer u Beogradu. Berković je, ujedno, bio i prvi koji je taj zanat, umesto u inostranstvu, ispekao ovde u Srbiji. Zbog toga mu je naš dvor uručio i Orden Svetog Save, a Berković se seća da je "kraj tog (prvog) klavira bio vrlo bedan".

Naime, posle "obilaska" još nekoliko beogradskih kuća, desilo se da je tokom Prvog rata tačno posred njega grunula granata. Da ironija bude veća, granata je, baš poput klavira, takođe bila proizvedena u Beču. Drugi instrument – onaj u vlasništvu kraljice Natalije – uspeo je poživeti mnogo duže, a ulaskom u 20. vek, prestonica je dočekala i dolazak trećeg klavira.

Grafika: Vreme, 23. oktobar 1938. - priča napoznatijeg klavirštimera Milana Berkovića

Novi statusni simbol napokon među elitom

Ovaj je, doduše, bio nešto drugačiji od ostalih. Manjih dimenzija i sa automatskim mehanizmom, prvi pijanino je svoju adresu našao na prestoničkom dvoru. Hroničar Običan se priseća kako je pijanino tada zapao za oko njegovoj baki Ani Spred Vlahović, engleskoj slikarki koja je radila portrete za glavni dvorski salon. Pošto ga je Ani kupila, i Običan se mogao pohvaliti time da je među retkim porodicama koje su s početka 20. veka imale klavir, bila i njegova.

Malo je reći da su "otmene" beogradske gospođe bile potpuno zapanjene ovom neobičnom napravom. Teško je bilo poverovati da se pipkanjem onih crno-belih zuba stvarala tako divna muzika. Ko zna, možda je baš ta nepoverljivost bila razlog što se Beograđani nisu tako lako odlučivali na kupovinu klavira. Tek kada je građevinski inženjer Leon Sore kupio i četvrti, došlo je vreme da iz Beča pristigne i otmeni klavirmajstor Kling.

A on je, po priči štimera Berkovića, u to vreme odista imao posla. Na tome je imao zahvaliti znatiželjnoj i, po svemu sudeći, za muziku potpuno antitalentovanoj sluškinji kraljice Natalije. Nemajući mnogo osećaja za istinsko muziciranje, njeno grubo udaranje po dirkama zahtevalo je hitnu intervenciju bečkog majstora.

A za štimerom Klingom, u prestonicu zatim stižu Herman i Anton Tifenbah, a nakon njih i Gustav Korbele, klavirmajstor iz Češke. Ugledni Beograđani u međuvremenu su prihvatili glomaznu muzikalnu napravu kao svojevrsni statusni simbol. U prestonicu je počelo stizati sve više klavira, a nakon što je gvožđarski trgovac Karapešić kupio i peti, od 1890. godine pridružuju mu se i novi vlasnici. I sve to behu vrlo ugledni građani poput advokata Mihaila Bončića, vlasnika prve apoteke Mateja Ivanovića, Nikole Pašića, ili gradskog lekara Holeca... Tako se, naposletku, i Beograd pridružio evropskim gradovima koji su držali do kulture, i od "sanduka" koji je izazvao sveopšti haos, klavir napokon postaje punopravni cimer u kućama poznatih i zapaženih Beograđana.