Postoji to neko doba dana kada je sve pomalo „ni tu, ni tamo“. Nit’ je jutro, niti podne, prošla je jutarnja „žurim na posao/u školu“ frka, a pauza za napuniti stomak čini se još relativno daleko.

Ne može se reći ni da je sasvim „mrtva sezona“, jer radišni ljudi su zagnjureni u poslove, školarci u časove ili knjige, domaćice i domaćini u recepte i sitne posliće po domu. Po pravilu, ako je neko u „ni tu, ni tamo“ međuvremenu najviše ostajao na začelju, bili su „ni tu, ni tamo“ programi radio stanica.

Čak i u decenijama kada se radio slušao sa mnogo više pažnje, postojalo je tih par časova kada slušanost pada po inerciji. Taj „antišpic“ je trajao između 10 izjutra i podneva, kada je vaskoliki Beograd sa pola uha slušao spikere i radijske programe.

Radnim danima bi pad slušanosti bio i najstrmoglaviji. Samo, kako, pored svakojakih obaveza, ponovo prilepiti uši za radio aparate? Pozvati goste koje bi te uši rado slušale? Puštati muziku po njihovom izboru? Pretresati aktuelne pozorišne predstave ili čitati ljubavnu poeziju?

Ili sve to odjedared?

Budući da je dekada bila na izmaku ’70-ih, širom Beograda su uši još uvek bile naštelovane na sadržaj solidnog kvaliteta. Zato je imalo smisla sve spakovati u svega par prepodnevnih časova. Da je antišpic za to bio pravo, a očito nedovoljno iskorišteno vreme, pokazalo je i mnogo ruku koje su počele da šetaju po radijskoj skali.

Umesto knjige u ruci – tranzistor na ušima

Destinacija je bio Prvi program Radio Beograda, tačnije – emisija pod nazivom „Radioskop“. Na meti mu je bila mlađa publika, kojoj se i moglo progledati kroz prste ako tu i tamo skrene pogled sa udžbenika.

Studentariji, a bogami i školarcima, to je ubrzo počelo da se podrazumeva. A urednci „Radioskopa“, uz podršku saradnika koji su ih sporadično upotpunjivali, vrlo su dobro znali šta rade. Ovo je bila emisija koja je slušala svoje slušaoce, te im davala reč ako su smatrali da se program može učiniti još boljim.

„Mrtvo“ radijsko vreme je oživelo godine 1977., ublažavajući i onaj pad u prepodnenvim časovima. „Radioskop“ je u suštini češljao teme vezane za kulturu – od muzike i knjiga, do pozorišta i filma – a mladež, kako beogradska, tako i ona širom tadašnje Juge, prihvatila ih je bolje nego fakultetska i školska predavanja.

„Više puta sam krišom od profesora slušao vašu emisiju, kada imam nastavu pre podne“, priznao je jedan Mustafa iz Gračanice. Njegovo je bilo tek jedno u moru pisama naslovljenih na „Radioskop“.

U mnogima od njih su se manje-više ponavljala slična priznanja. „Radioskop“ je prirastao za mnoge uši i srca, a o tome su, doduše tiho, svedočile i brojke.

RTB je uredno pratila evidenciju, čiji su redovi beležili procente slušanosti i do 15 puta veće u odnosu na ranije godine. „Ono pravo“, kako su mladi redom opisivali, bila je rubrika „Gost Radioskopa“ – možda zato što je većina gostiju bila iz inostranstva, ili zato što su i slušaoci voleli da čuju kada gost odgovara na njihova pitanja.

Pozdravljala se i redovna rubrika o odigranim pozorišnim komadima. Volelo se putem telefonske veze zaviriti u dom nekog pisca, glumca ili pevača, a prepodnevni repertoar upotpunjivao je i „Pesnički kutak“, sa mini-zbirkama stihova u čijem odabiru je pripomagala Draga Jonaš.

Da li su rubrike bile začinjene muzikom ili obrnuto, tek, na plejlistama je bilo najviše prostora za ispunjavanje želja. Stizale su sa svih strana nekadašnje Federacije – od Dubrovnika i Prištine, Niša, Zvornika i Sente, pa su mladi zalepljeni za tranzistore bili među glavnim, a neformalnim muzičkim urednicima. „Radioskop“ je svoju popularnost opravdao, a zatim krunisao i priznanjima: drugom nagradom Radio Beograda i nagradom za rubriku „Štampa pod lupom“.

Nagrade su bile još jedan dokaz da je s kraja ’70-ih „ni tu, ni tamo“ doba dana najzad postalo malo življe. Da su glasovi s one strane radija bili više od pozadinskog šuma, dokle god je i „Radioskop“ svojim slušaocima uzvraćao slušanjem.