Kada bi se prosečni radnik pitao o radnom mestu skrojenom po sopstvenim željama, takva lista bi najverovatnije zazvučala kao utopija – izuzev onima kojim se to ne čini previše apstraktnim, a pamte i dane kada „utopije“ još nisu bile izuzetak od pravila. Ne čini se toliko davnim kada je radna nedelja imala (samo) 40-ak sati, a da je radni narod mogao da radi i nešto drugo osim da – radi. I još manje da se o svemu morao brinuti (samo) radni narod.

Na pragu ’70-ih, oko 1.600 vrednih beogradskih omladinaca već je uveliko radilo i živelo onako kako bi svaki radnik poželeo. I ne samo da su vredno radili, već su svojim radnim mestom dobili priliku i da upravljaju. I to ne samo omladinci, već je mnogo više među njima bilo omladinki, a zvučno ime njihovog radnog mesta bilo je „Kluz“.

Vojničke bluze, padobrani i krpice po poslednjoj modi

Za fabriku koja je prve radnike okupila u skromnim uslovima, „Kluz“ je za nekoliko decenija postao sinonim za posao iz snova. Kao i svugde gde je deo posla podrazumevao višesatno dežuranje na traci, ni u „Kluzu“ smene nisu uvek bile lagane. Nisu bile suviše glamurozne ni kada su prvi put 1947. godine izašle prve vojničke bluze, padobrani i šinjeli.

Tada je, uzevši ime Franje Kluza, narodnog heroja, u Inđiji otvorila vrata jedna mala, neugledna radionica. U narednih tridesetak godina, bluze i šinjele zamenila je modna konfekcija, izuzev padobrana koji su i dalje bili među osnovnim artiklima. Ipak, „Kluz“ u to vreme više nije bio sasvim obična fabrika. Od tri koje su se u međuvremenu preselile u Beograd, Novi Bečej i Vršac, proizvodnja je u njima udešena po principu udružene organizacije rada.

Do sredine ’70-ih, samo je u Beogradu bilo tri, a na Novom Beogradu još dve ovakve organizacije. „Kluz“ je tada imao već 90 sopstvenih prodavnica, ali je u jednom ostao izuzetak: oko 90% radnog naroda bile su vredne i predane dame.

Od skromne radionice na 40-ak kilometara od glavnog grada, „Kluz“ je na glas dospeo kao gigant modne konfekcije. U međuvremenu, posvećene i marljive radnice, ne bi li od svojih radnih mesta načinile posao iz snova, pribegle su taktici zvanoj solidarnost.

Kada glavnu reč preuzme ženski odred

Za gigantski status „Kluza“, osim vrednih uposlenika, valjalo je zahvaliti pre svega promišljenim i mudrim potezima. Bespogovorno poštovanje zakona se podrazumevalo, ali su se o uslovima rada pitali i sami radnici. Sporazumi, pripreme, zborovi, statuti i izbori samoupravnika nisu prolazili bez ućešča radnih ljudi.

Bilo je tome i dobrih razloga: konkurencija je u ovoj grani industrije bila velika, zbog čega je „Kluz“ morao dobro da promisli o radnoj organizaciji. Pre svega, podrazumevalo se da će se u njoj naći ljudi vični svojim zaduženjima, a kako je dama ionako bilo više, njima su bez daljnjeg pripale i rukovodeće pozicije.

Međutim, žene u „Kluzu“ su bile zadužene i za sve ostalo – od ideja i kreacija, do najjednostavnijih radnih operacija. To se naposletku pokazalo kao pun pogodak, kako za samu fabriku, tako i za njene radnike.

Za to vreme, upravnicima je prioritet bilo negovanje dobrih odnosa. Malo po malo, ovakav potez je od „Kluza“ načinio fabriku u kojoj bi svako poželeo da radi.

Gde čeljad nisu besna...

Dok su omladinke i pokoji omladinac mogli da se pohvale solidarnošću i slogom, „Kluz“ je svoju delatnost širio i van modne konfekcije. Pored krojenja i šivenja, radni narod se latio i društveno-političkih aktivnosti. Predstavnici „Kluza“ su se našli u državnim institucijama poput Opštine i Kongresa, ali su ove političke i društvene organizacije pre svega bile podrška radnom narodu.

Mešanje u politiku se naposletku pokazalo ključnim za radnička prava. Ipak, „Kluzove“ dame su svoj angažman krojile prema sopstvenim mogućnostima: one su bile radnice kojima su zasluge, pre svega, išle za procvat proizvodnje.

O tim zaslugama su pisali i časopisi za dame. „Praktična žena“ je njihovo preduzeće nazvala „ženskom“ fabrikom, a ona je, mnogo pre nego su to učinile i ostale, bila pionir u uvažavanju radničkih prava. „Kluzov“ moto je bio prilično jednostavan: uspeh je zavisio od vrednih i predanih radnika, a oni su morali biti zadovoljni i odmorni. Od ostalih fabrika, „Kluz“ se izdvojio i po tome što ovo nije bilo samo mrtvo slovo na papiru.

Manje rada, više odmora i jelovnik po meri

Dok su se „Kluzove“ dame angažovale na dva fronta – radnom i društveno-političkom – preduzeće je pomno vodilo računa o njihovoj ličnoj dobrobiti. O stavkama poput redovnog ličnog dohotka, zdravstvene zaštite, stambenog rešenja, pa i dečje zaštite, omladinke nisu morale da brinu. Za to su se postarali nadležni(ji), po čemu je „Kluz“ pretekao većinu ostalih beogradskih preduzeća.

Tako je u ovoj organizaciji udruženog rada još 1959. godine osnovana Zdravstvena stanica. Brigu o zdravlju radnika preuzeli su lekari i specijalisti, što je išlo na ruku i samoj fabrici. Broj bolovanja bio je trostruko manji, a kada je dve godine kasnije pala odluka o uvođenju besplatnog doručka, lekari su imali zadatak da skroje jelovnik za radnike. Ako bi se desilo da nekoga od njih „načnu“ bolesti ili godine, postojala je i takozvana „traka solidarnosti“. Udruženi u podršci svojim kolegama, svi su za njih izdvajali sumu od sopstvenih zarada.

„Kluz“ je potom načinio presedan i po pitanju skraćenja radnog vremena – i to 7 godina pre nego što su se za ovim primerom povele i druge radne organizacije. Odlučeno je da radna nedelja neće brojati više od 42 sata. Istini za volju, takva briga nije bila besplatna i zahtevala je prilična ulaganja. Ipak, računica je pokazala da su zdravi i zadovoljni radnici „koštali“ mnogo manje od bolovanja i izostanaka sa radnih mesta.

Zbog toga u „Kluzu“ nisu žalili da svojim radnicima udese i odmaralište na moru. Zaposleni su za ove odmore izdvajali manje novca nego za „standardne“, a na predah su mogli da se upute i po savetu lekara.

Neprikosnoveni pionir u radničkim pravima

Već početkom ’70-ih, omladinci u konfekcijskom gigantu mogli su da se pohvale povlasticama kakve su retka preduzeća imala. Petnaestodnevni odmor, pa još besplatan, pa još sa plaćenim prevozom – o takvom tretmanu su mnogi radnici mogli samo da sanjaju. U isto vreme, manje radnih sati, doručak po izboru lekara i organizovana letovanja, sve su to bili bonusi na već rešeno stambeno pitanje. I ova se stavka po pravilu podrazumevala, makar za većinu uposlenih u „Kluzu“.

Oni koji su još čekali na ključeve svog novog doma, mogli su samo da upiru prstom u urbaniste: useljenje je tih godina mahom odlagala spora gradnja. A što se nekada skromne fabrike tiče, investicija u zadovoljne radnike pokazala se kao pun (ekonomski) pogodak. Omladinke i omladinci su provodili radni vek skrojen po njihovim dogovorima i pravilima, u vreme kada se to još nije činilo izuzetkom od pravila.