Ranu jutarnju tišinu Topčiderske ulice prekinulo je brektanje parne mašine. Oživeo je mlin Prvog akcionarskog lebarskog udruženja za preradu hrane u Kraljevini Srbiji.

Ovo čudo što ga svet još ne vide, beše nakrcano najnaprednijim mašinama iz Nemačke i Austrije, proradilo je u srvu prestoničke industrijske zone, samo godinu dana nakon postavljanja kamena temeljca 1901. “Narode Beogradski, biće hleba za sve”, kao da je slatko ufkala parnjača.

Sve radi samo

Stari mlin, kako ga danas poznaje većina Beograđana, prvi je takav objekat osnovan na bazi akcionarskog društva, a smatra se da je bio u vlasništvu, veoma preduzimljive, beogradske porodice Veljković.

Parni automatski mlin bio je poslednja reč tehnike na prelazu vekova. I zaista, većinu poslova mlin je obavljao sam. Poput živog organizma, drobio je žito, sejao ga i pakovao u vreće, spremajući ga za transport.

Za svaki slučaj, uz parni pogon, bile su postavljene i dinamo mašine, tako da do prekida u radi nije moglo doći. Sa dolaskom i napretkom elektrifikacije Beograda, i mlin je dobio poboljšanja. Uveden mu je pogon na struju, te je Stari mlin postao prvi u zemlji koji je radio na “čistu energiju”. Domaći ponos koji je parirao mlinovima iz celog sveta.

Foto: srbinsinside.rs

Čitav kompleks zauzimao je pozamašan prostor. Pored objekta u kome se nalazio glavni mlin, nalazila se mašinska zgrada, seljački mlina, stambeni deo, magacin, šupa i konjušnica.

Samo postrojenje napravljeno je od vrhunskog materijala i bilo je ugledan primerak neimarskog umeća tog vremena.

Zidovi su bili od pune opeke, a debljina zidova u prizemlju iznosila je čak 80 centimetara. Glavna zgrada sastojala se iz dva dela. U podužnom delu zgrade bila je smeštena sva teška mašinerija i deo za mlevenje, prečišćavanje i prosejavanje brašna. U bočnom delu nalazio se magacinski prostor za smeštaj žita na tri sprata.

Uz samu ulicu i pored zgrade Državne štamparije postojao je još jedan mali objekat sa kancelarijom i portirnicom, a ovaj deo je kasnije porušen zbog izgradnje mostarske petlje.

Prema podacima navedenim u knjizi ’’Istorija industrije Beograda’’ Dragana Petrovića, nepokretno imanje na kom se mlin nalazi bilo je procenjeno na 2.668.000, mašine na 3.700.000, dok je vrednost cele aktive 1933. godine iznosila 21.140.000 dinara.

A onda je nastao belaj.

Pogon se našao na meti bombi koje su 1914. godine nezaustavljivo rušile Beograd.

Tokom Prvog svetskog rata Stari mlin samo je nemo stajao dok su Austrijanci njegove mašine iskorišćavali za osvetljenje Savskog mosta. Od čitavog kompleksa, jedino je funkcionisao mali seljački mlin, prkoseći vremenu u kome se zatekao.

Foto: newmil.rs

Novi život

Prolazak nedaća “Velikog rata” narod je jedva dočekao. Vredni Beograđani neumorno su obnavljali gradi, te je i Parni automatski mlin rekonstruisan. Već 1921. godine završen je remont mašina, a mlin je ponovo bio spreman za rad.

U posleratnom dobu država je napredovala i bilo je potrebno proširiti kapacitete “Prvog akcionarskog mlina”. Mlinski pogon je preuređen već 1928. godine kada su stavljene nove mašine.

Uprkos svemu, između 1929. i 1932. godine proizvodnja mlina je naglo opadala, tako da je u jednom trenutku dobit spala sa 300.000 na manje od 20.000 dinara.

Modernizacija je nastavljena 1937. kada su ugrađene nove mašine poznate nemačke firme „MIAG“ koje je uveo Vojislav Veljković, kao zastupnik većinskih akcionara. Time je pogon vraćen na put stare slave. Na prelazu između dva svetska rata, Stari mlin postao možda najvažniji objekat te vrste na tlu ondašnje Jugoslavije.

Foto: newmil.rs

Mlin posle novog rata

Postrojenje je uspelo da preživi Drugi svetski rat i dočeka posleratnu konfiskaciju “u ime naroda”. Tada ga je država oduzela malim akcionarima na ime duga, a ime mu je promenjeno u “Državni mlin 9. maj”.

Zanimljivo, iako je 1987. proglašen za spomenik kulture, Stari mlin je “radio” kao magacin Žitomlina, a poslužio je i kao lokacija za snimanje čuvenih filmova “Bulevar revolucije” i “Mi nismo anđeli”.

Zatim je 3. novembra 1994, mlin zahvatio ogroman požar u kome je uništena većina onoga što je vredelo. Usledila privatizacija već naredne godine. Naime opština Savski venac ga je (svih 6.800 kvadrata i 72 ara placa) “razmenila” sa privatnom firmom Koling koja je u zamenu dala 800 kvadrata stambenog prostora na periferiji Beograda.

Koling je kasnije prodao mlin. Pojavljivali su se različiti investitori koji su nameravali da grade različite objekte, ali je problem uvek predstavljalo osporavanje vlasništva, budući da je mlin konfiskovan posle rata.

Foto: Wikipedia

Luksuzni hotel na mestu Parnog mlina

Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda odredio je 2011. godine striktne uslove restauracije i konzervacije kako bi se očuvao autentičan izgled mlina. U njemu je 2014. godine, nakon renoviranja, otvoren luksuzni hotel Radison Blu, vredan 55 miliona evra, a iza koga su stajali austrijski investitori.

Poslovna zgrada “New Mill“ nalazi se odmah pored hotela “Radisson Blu Old Mill” i zajedno formiraju “Kompleks Stari mlin”. Zgrada starog mlina je restaurirana i u kombinaciji sa modernom arhitekturom novog hotela i poslovne zgrade čini celinu istorijskog i savremenog dizajna.

Arhitekte su na hotel primenile stil u duhu Dragiše Brašovana, čoveka koji je projektovao susednu zgradu Državne štamparije. Tako je stvorena urbanističko-arhitektonska celina ovog dela grada, a stari mlin je dobio novi sjaj.