Pogledate li stare slike Beograda, pažnju će vam svakako privući neobična zgrada u obliku potkovice smeštena između Starog i Novog dvora na Terazijama. U pitanju je zgrada Maršalata dvora o čijoj se izgradnji i razlozima rušenja i danas raspredaju razne teorije. 

Godina izgradnje, nepoznata

Moglo bi se reći da je sama zgrada Maršalata Kraljevskog dvora, kako je glasio pun naziv, od samog početka prava misterija. Često se navodi da je sazidana prilikom izgradnje Starog dvora 1884. godine, ali je izvesno da je polukružna prizemna zgrada izgrađena za potrebe dvorske straže postojala i ranije. Ovo saznanje iznosi dr Divna Đurić Zamolo, a kasnije je potvđeno i kroz radove njenih kolega.

Naime, u vreme otkupa Simićeve kuće za potrebe porodice kneza Aleksandra Karađorđevića, izvršene su opsežne izmene na samom zdanju, ali u njegovoj okolini. Smatra se da je ova rekonstrukcija nastupila oko 1845. godine, kada su podignute pomoćne prostorije za potrebe kuhinje, dvorske kancelarije, konjušnice i čitav niz manjih objekata. Iza samog dvora podignuta zgrada dvorske straže, polukružnog oblika sa kulom sa satom i topovima. Od znatiželjnika je bila zaštićena bujnom baštom koju je svojom rukom oblikovala kneginja Persida Karađorđević.

Grafika: Gallica.fr/Stevan Zarić - Dvorski kompleks na mapi Beograda iz 1878. godine

Zgrada dvorske straže preživela je i ambiciozan projekat arhitekte Aleksandra Bugarskog nastao na zahtev kralja Milana. Ovim planom bilo je predviđeno rušenje manje-više svih postojećih objekata u okviru dvorskog kompleksa (u međuvremenu je sagrađen  Mali dvorac i Dvorac prestolonaslednika) i stvaranje novog koji bi obuhvatao tri zgrade – kraljevskog dvora na mestu Starog konaka, Dvor prestolonaslednika na mestu današnjeg Novog dvora i krilo namenjeno za potrebe protokola i smeštaj gostiju. Od svih ovih planova realizovano je samo krilo za smeštaj gostiju, danas poznato kao Stari dvor. Polukružna zgrada dvorske straže i ovaj put je ostala na istom mestu.

Konačno, posle dinastičke smene i uklanjanja neprijatnog spomena na Majski prevrat, Simićeve kuće, zgrada dvorske straže napokon je otkrivena javnosti. Ispred nje je formiran i mali vrt, koji će u narednim decenijama pretrpeti dodatne izmene.

Fejslifting za kraljevsku svadbu

Izgled koji je zabeležen na fotografijama između dva svetskog rata, a i novo ime, zgrada dobija 1922. godine tokom priprema za kraljevsko venčanje kralja Aleksandra I Karađorđevića i princeze Marije od Rumunije. Pošto su tokom Prvog svetskog rata zgrade Starog i Novog dvora pretrepele izvesno pustošenje i oštećenje, pristupa se opsežnoj rekonstrukciji samih zdanja dvora, ali i ostatka kompleksa.

Tako je arhitekti Momiru Korunoviću poveren zadatak da zgradu dvorske straže prilagodi za smeštaj visokih gostiju koji su u Beograd došli na venčanje. Ovom rekonstrukcijom zgrada dobija još jedan sprat na kome su se nalazile 22 sobe za smeštaj gostiju, dok je prizemlje i dalje ostalo za potrebe dvorske straže. Bilo je predviđeno da se i u budućnosti deo soba na polukružnim krilima koristi za smeštaj gostiju, dok je ostatak ustupljen Maršalatu kraljevskog dvora.

Foto: Digitalna Narodna bilioteka Srbije / "Ilustrovani list", 1922, screenshot

Maršalat kraljevskog dvora bio je deo Civilne kuće Njegovog veličanstva kralja, posebnog nadleštvo u Kraljevini. Zadatak dvorskog maršala, koji se nalazio na čelu Maršalata, bio je praktično da bude šef kabineta aktuelnog vladara. Njegova zaduženja bila su da vodi računa o protokolu, ceremonijalu, prijemima stranih predstavnika i organizuje kraljeva putovanja u inostranstvo. Ovu poziciju zauzimali su poverljivi kraljevi ljudi, kao što je bio pukovnik Petar Živković ili diplomata Boško Čolak-Antić.

Ali, vratimo se na trenutak na samu zgradu. Ono što ju je izdvajalo iz samog dvorskog kompleksa, sem neobične osnove zbog koje su je dvorski žandarmi zvali „potkovica“, bila je i prednja fasada izgrađena u prepoznatljivom Korunovićevom maniru. „Srpski Gaudi“ je naspram dve zgrade dvora sagrađene u baroknom i renesansnom stilu, suprostavio romantičarski Maršalat ukrašen prepoznatljivim ukrasima u njegovom srpskom nacionalnom stilu, sa heraldičkim simbolima Kraljevine SHS.

Kome je navodno smetao Maršalat?

Drugi svetski rat doneo je rušenje gotovo celokupnog Beograda i smenu društveno-političkog sistema. Dok je u bombardovanjima Stari dvor značajno oštećen, Novi i Maršalat su prošli samo sa manjim oštećenjima. Dobijaju, pak, novu namenu.

Pošto je još tridesetih godina XX veka Novi dvor pretvoren u Muzej kneza Pavla (kasnije Narodni muzej), zdanje Maršalata dodeljeno je 1948. godine za potrebe Etnografskog muzeja. I pored detaljnog renoviranja prostora, muzej je u ovom zdanju boravio tek pet godina. Naime, u isto vreme počinje i detaljna rekonstrukcija dvorskog parka kome je skinuta ograda (kao i ona oko Doma Narodne skupštine), kao i zgrada oba dvora sa namerom da se u ova zdanja useli Prezidijum skupštine FNRJ. Inicijator ovog projekta bio je jedan od najbližih Titovih saradnika i sam umetnik, Moša Pijade koji ovaj zadatak stavlja pred grupu najuglednijih arhitekata u kojoj su bili Dragiša Brašovan, Aleksandar Đorđević i Milan Minić.

I dok je ovo zvanična verzija, neki smatraju da su razlozi bili više ideološki, odnosno da je Pijade u ovome video raskid sa prethodnim sistemom, pa možda i izraz svog prezira prema kraljevskoj dinastiji. Drugi, pak, navode da se iza ideje o rušenju ograda i Maršalata nalazi Slobodan Penezić Krcun koji je želeo da i doslovno sruši ograde između naroda i vlasti.

Foto: Milena Arsenić - Mesto na kome se nalazio Maršalat

Ruku na srce, ovo nije bilo prvi put da se ova ideja nameće. Još tridesetih godina razmatrano je uređenje platoa između Dečanske i Narodne skupštine, a jedna ideja uglednog arhitekte Đorđa Kovaljevskog koji je podrazumevao potpuno rušenje Maršalata i formiranje trga između dva dvora.

Bilo kako bilo, 1953. godine, dok su još trajali radovi na zgradi Novog dvora i uređenju, sada, Pionirskog parka, odlučeno je da se zgrada Maršalata ipak sruši. Obrazloženje je bilo da se zgrada estetski ne uklapa i da se njome zaklanja pogled na Skupštinu. Neki smatraju da je ovo urađeno i zbog toga što zadnja fasada nikada nije uređena jer je bila sakrivena vrtom.

Danas je jedini trag Maršalata nekoliko fotografija i polukružni parking između dva zdanja dvora.