U međuratnom periodu ustanova koja istakla našu prestonicu i doprinela izlasku Beograda na evropsku kulturnu scenu bio je upravo Muzej kneza Pavla, institucija pod patronatom princa Pavla i na čelu sa Milanom Kašaninom. Njihova zamisao ne beše puka skupina predmeta, nego zbirka pomno odabranih, prvoklasnih domaćih i stranih umetnina, u cilju da se dosegnu visine evropski pandana, gde bi se sopstvena dela videla u široj perspektivi i bila merena po najvišim standardima.

No, taj koncept razorio je duh vremena, pribeleživši je na hartiju i utisnuvši je u naša sećanja.

Zbirke dostojne zasebnog muzeja

Do pojave Muzej kneza Pavla sa probranim materijalom, ustanove ovog tipa uglavnom nisu prevazile skromne granice uskorodnih zbirki. Dužnost ovog muzeja bila je da spoji koliko god je to moguće dva muzeja: stari Narodni muzej, tad zvani Istorijsko-umetnički, kompleksnog sadržaja i nešto mlađi,  Muzej savremene umetnosti, te njima za početak priroda kolekciju savremenog evropskog slikarstva koju je državi darovao knez-namesnik. Budući da tadašnje zdanje nije moglo sve primiti, novoosnovani muzej dobija elitnu adresu - Novi dvor.

Tokom adaptacije Novog dvora, intenzivno se radi na pribavljanju novih predmeta kroz otkup. Međutim, ni darivanje nije izostalo, pokloni su stizali sa svih strana. Javljaju se darodavci iz aristokratskih krugova, kao što je pariski lekar Žorž Vio, koji je poklonio Gogenovu "Tahićanku”, zatim gospođa Čester-Biti koja poklanja "Trg francuskog pozorišta” od Pisaroa, i mnogi drugi darovi od izuzetnog značaja.

Mimo toga, ovaj složeni muzej u svom sastavu je već imao arheološke zbirke iz praistorije, grčkog i rimskog doba, ranohrišćanske spomenike, iskopavanja vršena u Stobima. Takođe, tu je bio i jedan odsek srednjovekovnog profila kroz koji je bilo zamišljeno da naš srednji vek bude predstavljen po seobama, gde bi naši značajni manastiri imali svoje pokretne postavke, što je bio korak do sna kneza Pavla o stvaranju Muzeja vizantijske umetnosti.

Drugi sprat je bio rezervisan za domaće i svetske savremene likovne umetnike. Glavnu reč u predvorju vodio je Ivan Meštrović i njegovi fragmenti i skulpture za Vidovdanski hram, kao jasan pokazatelj o jugoslovenskoj orijentaciji muzeja.

Stoga, Kašanin je imao težak zadatak da objedini sav taj raznorodni materijal, svaki dostojan zasebnog muzeja, te da prikaže svu raskoš koji oni poseduju na prigodan način. To je to obavio na najbolji mogući način, vođen pricipom krajnje selektivnosti.

Prema pisanju štampe, ovakva manifestacija privukla je pažnju najšire javnosti. Prvi zvaničan radni dan Muzeja kneza Pavla, 19. januara 1936. godine, bio je veoma posećen. Muzej je obišlo oko 20.000 posetilaca, i ta poseta je zabeležena kao "verovatno rekordna i kod nas i u ostalom svetu.”

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Vreme", 1936., screenshot

Proboj na evropsku scenu

Pravi evropski rang muzej je dostigao priređivanjem spektakularnih izložbi modernog francuskog slikarstva, savremene danske umetnosti, poljske umetnosti, i naročito italijanskog portreta. Potonji, "Italijanski portret kroz vekove", bila je inicijativa koja je potekla od kneza-namesnika, a organizovana je u saradnji italijanskog Ministarstva za narodnu kulturu i jugoslovenskim ministarstvima za inostrane poslove i prosvetu. Poduhvat ovakvih razmera zahtevao je višemesečno temeljno planiranje, i odvio se u proleće 1938. godine (od 28. marta do 9. maja). Dela su pozamljena iz desetina italijanskih muzeja, crvenih kolekcija, dvoraca i galerija, a tih dana su Ticijan, Mikelanđelo, Đorđone, Rafaelo, Botičeli bili gosti Beograda i učvrstili ga na kulturnoj mapi Evrope. Ujedno je to predstavljalo i najveću i najznačajniju umetničku manifestaciju za međuratni Beograd, kao i za samu Kraljevinu Jugoslaviju. Slobodno se može reći da takvo kulturno dešavanje, po obimu i važnosti, teško je zamislivo čak i za današnje vreme. Dokaz da se o svemu mislilo, te da je cilj uprave muzeja bio da se isti izdigne i parira svojim evropski srodnicima, predstavljao je štampani luksuzni, dvojezični katalog: na srpskom-hrvatskom i na italijanskom jeziku.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Beogradske opštinske novine", 1937., screenshot

Nakon te izložbe, koja je brojala rekordnu posećenost, usledila je i francuska izložba - "Sto godina francuskog slikarstva: od Davida do Sezana". Bejaše to druga izložba francuske umetnosti, prethodno je 1936. održana Izložba modernog francuskog slikarstva. Obe su bile važan pokazatelj značaja francuske umetnosti na ovim prostorima, kao i potvrda snažnih političkih veza Kraljevine Jugoslavije i Francuske. Predmete za ovu prigodu ustupili su muzeji iz Pariza - Luvr je učestvovao sa 20 slika; Versaja, Bordoa, Dižona, kao i najpoznatiji privatni kolekcionari širom Evrope. Svečano je otvorena 18. marta 1939. u Muzeju kneza Pavla i trajala je do 24. aprila iste godine. Takođe, po dobro poznatoj recepturi, štampan je katalog ovog puta u samom Parizu, bogat kvalitetnim reprodukcijama gotovo svih izloženih dela, izdat na francuskom i srpsko-hrvatskom. Potvrda da se radi o nesvakidašnjem zbivanju daje tadašnja francuska štampa, pisajući da se radi o najreprezentativnijem i najvećem prikazu francuskog slikarstva 19. veka svih vremena van njihovih granica. Kasnije ispostaviće se da je ovo bila poslednja velika izložba u predvečerje Drugog svetskog rata.

"Umetnički pregled”

Časopis "Umetnički pregled”, izdvajajući se po koncepciji i izboru saradnika, označio je jednu od bitnijih delatnosti Muzeja kneza Pavla izlaskom prvog broja u oktobru 1937. godine. Njegov urednik, Milan Kašanin, uz blisku saradnju uređivačkog odbora koji su činili Pavle Vasić, Miodrag Grbić, Đorđe Mano-Zisi, Predrag Milosavljević, Jozo Petrović i sekretar uredništva Ivan Zdravković; postavili su visoke ciljeve i uveli nova načela na kojima počiva objavljivanje jednog ovakog časopisa. Bio je mesečnik, mesečnik u pravom smislu te reči, svaki pretplanik je mogao očekivati da ću mu poštar zvoni prvoga u mesecu i uručiti aktuelni broj. Izvrsno prelomljen sa sjajnim reprodukcijama, časopis daje jedinstveni uvid u zbivanja u Muzeju kneza Pavla, kao i muzejima širom sveta. Pod ratnim okolnostima, i usled smanjenja ljudstva, izdavanje "Umetničkog pregleda” je moralo biti obustavljeno u aprilu 1941. godine.

Crni dani pod okupatorom

Aktivnost i prosperitet muzeja, koji za svega pet godina prevalio znatan put i došao do položaja jednog od najistanknutijih ustanova prestonice i države, prekinuti su 6. aprila 1941. godine. Prema direktivi okupatora vrata muzeja ostaju otvorena tokom ratnog dejstva. No, to je bio privid u suštini, jer prave publike nije bilo. Malo kome je u to doba stalo da razgleda antičko odeljenje ili savremenu umetnost, eventualno u slučaju ako bi neko zalutao u potrazi za zaklonom od kiše, pogotovo imajući u vidu da su najdragoceniji predmeti sklonjeni na sigurno.

Jedina svetla tačka u turobnom periodu jeste muzejski tečaj, tj. tečaj radi stvaranja muzejskog podmlatka, jedinstvena prilika za nove naraštaje obzirom da je Univerzitet bio zatvoren. U sastavu ove muzejske novine, pokrenute 1. aprila 1942. godine, bila su predavanja iz muzeologije, arheologije, istorije likovne i primenjene umetnosti, nauke umetnosti i entografije držana od strane kustosa.

Kako je kraj rata bio na vidiku, tako se i menjala klima u samom muzeju. Po završetku rata, u novoj državi i novom sistemu nije više bilo mesta za Muzej kneza Pavla. Uprava je pozvana da se okupi ispred kraljičinog kabineta radi primopredaje. Prema svedočenju akademika Dejana Medakovića "stajali su tu kao neka poražena vojska ili zarobljena, sa komandantom Kašaninom na čelu, u žalosnom stanju.” Nakon izvesnog čekanja, okupljene pozdravlja Tatomir Vukanović, uz poklik "Smrt fašizmu, drugovi!”; ali isti ostaje uskraćen za odgovor. Usledilo je nova stanka, koju prekida škripa i izlazak novog direktora, druga Veljka Petrovića. To je ujedno označilo kraj postojanja Muzeja kneza Pavla, te početak njegovog naslednika, Narodnog muzeja, na novoj adresi.

U aprilu 2017. godine provejala je vest da će novoizabrani predsednik Republike Srbije izmestiti predsedništvo sa Andrićevog venca na Novi Beograd, te da će se u zgradi gde je sedište predsednika obnoviti Muzej kneza Pavla i da će se vratiti tamo gde pripada, gde je nekad važio za ponos Beograda. Nažalost, do dana današnjeg, ništa od navedenog nije realizovano.