Početak 20. veka svoj pečat dobio je 17. decembra 1903. godine. Tog dana Orvil Rajt je dvokrilcem napravio let od 12 sekundi i davnašnji san ljudske rase pretvorio u javu. Ubrzo, virusom avijacije bili su zaraženi i ljudi sa naših prostora, pa prvi modeli aviona kod nas nastaju već 1906. godine.

Međutim, među konstruktorima, svojom upornošću i sprovođenjem probnih letova, posebno se izdvojio Slovenac Edvard Rusjan, poznatiji kao Beogradski Ikar. Svoj nadimak Rusjan je dobio nakon tragične pogibije 9. januara 1911. Nakon što je uzleteo sa Beogradske tvrđave u letelici koju je konstruisao i napravio, ovaj pionir vazduhoplovstva pod snažnim naletom vetra, survao na zemlju i tragično izgubio život.

Uspešni konstruktor

Slovenac Edvard Rusjan rođen je 1886. godine u Trstu, ali se njegova porodica ubrzo preselila u Goricu gde se Edvard školovao i pomagao ocu bačvaru. U avione i njihovu konstrukciju zaljubio se još kao dečak, čitajući tekstove iz italijanskih, nemačkih i slovenačkih novina koje su mu bile dostupne. Iako je avijacija bila tek u začetku, Rusjanove oči su se caklile od sreće kad god bi pročitao nešto novo.

Već 1908. godine od bambusa i papira napravio je dva velika modela aviona - jedan po ugledu na dvokrilca Orvela i Vilbura Rajta i drugi koji je inspirisao brazilski konstruktor aviona Santos Dumon. Na njima je Edvard proučavao sklopove aviona i delovanje komandnih mehanizama.

Već 1909. je napravio jedrilicu uz pomoć starijeg brata Josipa, a jedino što je braću Rusjan sprečavalo da naprave pravi avion, bila je činjenica da nisu imali motor.

Edvard je pokušao da sam konstruiše i izradi motor sa četiri cilindra za svoj avion. Planove je pokazao velikom meceni i konstruktoru Mileru koji mu pomaže da se poveže sa francuskim fabrikantom Anzanijem, koji se bavio proizvodnjom motora.

Braća Rusjan tako u Italiji kupuju Anzanijev motor od 25 konjskih snaga i počinju konstrukciju aviona – dvokrilca presvučenog papirom tipa "patka". Avaj, na prvoj probi pokazalo se da konstrukcija nije dobra i da avion ima sve šanse da se raspadne.

Edvard se nije dao omesti. Rekonstruisao je šta je trebalo i svog prvenca nazvao "Eda 1", a 25. novembra 1909. godine obavljen je prvi let koji je trajao desetak sekundi. Za to vreme Rusjan je preleteo 60 metara u dalj i podigao letilicu dva metra u vazduh.

Samo četiri dana kasnije Edvard preleće 500 metara, dostiže 12 metara visine i brzinu od skoro 60 kilometara na čas.

Puni elana, u narednih devet meseci braća su izradila i ispitala još šest različitih tipova letilica.

Iz Zagreba, 1910. godine, Edvard u društvu uglednog fotografa Mihajla Merćepa odlazi u Pariz i kupuje motor Gnome od 50 konjskih snaga. Po povratku ovaj dvojac pravi jednokrilca Merćep-Rusijan koji je uspešno testiran na aerodromu Černomerc u Zagrebu. Nakon serije uspešnih letova, dvojica konstruktora odlučuju da krenu u Beograd i pokažu svoj avion.

Foto: Wikipedia / Andrejj - Replika Rusjanovog aviona "Eda 5"

Dolazak u prestonicu

Beograd je izabran kao destinacije zbog više razloga. Jedan je bio i to što je Srbija, pripremajući se za Balkanske ratove razmišljala da vojsku opremi avionima. Merćep koji je imao dobre veze sa vrhovnom komandom i generalštabom, imao je ideju da ponudi svoje avione na prodaju. Letačka predstava u Beogradu, tako je predstavljala odličnu reklamu.

S druge strane, Merćep i Rusjan su izražavali ogromne simpatije i solidarnost prema bratskim slovenskim narodima na Balkanu i bili prepoznati zbog toga. Čak je Politika u svom uvodniku napisala:

"Beograđani, setite se da je Rusjan za vreme aneksije došao u Srbiju i ponudio svoje usluge kao čovek i kao avijatičar."

Aeroplan, kako je tada bio jedini naziv za ono što će kasnije biti poznato kao avion, do srpske prestonice je transportovan vozom, a doček konstruktora bio je spektakularan. Masa je Merćepa i Rusjana okitila cvećem i, na rukama, odnela do fijakera. Ovakva dobrodošlica učinila je da Rusjan zaplače od sreće.

Letenje je predviđeno da se održi na Božić, u donjem gradu pored Dunava. Prvog dana od 14-16 časova, a zatim i drugog i trećeg dana praznika u prepodnevnim, odnosno popodnevnim časovima.

Foto: Youtube screnshot / RTS - Rusjanov monoplan nakon rušenja

Kobna košava

Na Božić dunula je košava brzinom od 15 metara u sekundi. Ipak, Rusjan je bio odlučan da leti i tek na odgovaranje svih prijatelja, teška srca odlučio je da ipak to ne učini. Edvard je odmah insistirao da odmah svim posetiocima bude vraćen novac od ulaznica.

Ipak, dva dana kasnije, 9. januara 1911. godine Rusjan odlučuje da će leteti. Vremenske prilike tog dana bile su bolje, ali košava je idalje duvala, doduše nešto slabije.

Iz hotela Balkan ispratila ga je gospođa Prvulović. Sa njom, njenim suprugom Pajom i kćerkom Danicom koja mu je pravila društvo, Rusjan je večerao prethodne noći.

"Nemojte da zadocnite na ručak", dobacila im je gospoša Prvulović, ne sluteći kakva se nesreća sprema.

Kalemegdan beše prepun ljudi željnih atrakcije. Jedan od prijatelja upitao je Edvarda šta će učiniti nad ovim zidinama ako ga vetar zahvati.

"Ako poginem, ostaću u slobodnoj bratskoj zemlji. Ali valjda neće doći do toga", odgovorio je avijatičar.

I ponovo su ga odvraćali prijatelji da ne rizikuje. Edvard se nije dao. Okrenuo se Danici Prvulović i uz osmeh joj pružio svoj kaput:

"Gospođice, pričuvajte mi kaput, molim Vas. Jer, ako padnem u Savu, biće mi teško za plivanje", rekao je i seo u avion.

Rusjan je poleteo i krenuo ka Topčideru. Kada je stigao do železničkog mosta napravio je luk i austrijskom stranom krenuo nazad prema donjem gradu.

A onda je započela drama.

Nad zidinama grada aeroplan zahvati snažan udar vetra. Jedno krilo je otpalo i letilica je počela da oštro ponire, da bi na kraju tresnula o zemlju.

Novinar "Politike" događaj je opisao:

"Odjednom, monoplan je sinuo kao strela preko poljane. I nije prešao ni 30 metara, pa je lebdeo nad zemljom. Poleteo je smelo kao zmaj uz Savu. Dok su posmatrači istrčali na brežuljke da lepše posmatraju, razrogačenih očiju gledaoci sa poljane nisu imali ni kad da shvate šta nastupi, kad, odjednom, monoplan strahovitom brzinom pojuri zemlji i, za čas, ga nestade.

Pao je u Savu, kriknu neko i cela gomila bez duše potrča obali. Monoplan je strmeknuo zemlji baš nad krajnjim bedemom koji zapljuskuju vrtlozi na utoku Save u Dunav. Udario je svom silinom o unutrašnju ivicu toga, metar širokog, bedema i onda se sav srušio u jarak pored železničke klaničke pruge. Monoplan je bio skrhan na param parče, a ispod njega, u dnu jarka , ležao je, bez svesti, Rusjan.

Gospođica Prvulović plakala je tiho, a druge žene brisale su suzne oči i počele odmah da se raspituju ko je bio taj Rusjan, odakle je i ima li majku."

Spasioci, među kojima je bio i Ban, sin Branislava Nušića, inače veliki zaljubljenik u avione. Na otkinutom delu aviona Ban će kasnije napisati: "Pao u 11 časova. Izdahnuo posle sedam minuta."

Edvard Rusjan bio je 36. pilot koji je izgubio život. Na večno počivalište, sutradan, uz sestru i zeta, Rusjana je ispratila najveća pogrebna povorka koju je Beograd, do tada, video, a veliki broj ljudi istakao je crnu zastavu na svojoj kući.

Sa balkona hotela Moskva, oproštajni govor održao je Branislav Nušić:

"Gusti su se i tamni oblaci nadvili nad našom otadžbinom i ti si, moj sokole, u te oblake hteo da uzletiš. Krvave su zidine našeg beogradskog grada i ti si, moj junače, hteo da ih i svojom krvlju orosiš. Hteo si da u more krvi prosute za slobodu, prospeš i svoju krv za kulturu. Je li ta tvoja junačka krv oduženje za dug koji si nam još ranije obećao i ponudio? Jesi li hteo da tvoj grob bude zaloga one velike jugoslovenske ljubavi koju si tako plemenito gajio. Neka tvoja majka lepa slovenačka, bude mirna za tvoj grob. Mi ćemo ga čuvati jer će nam on biti zaloga za naše bratske veze i spomenik da Sloveni, koji su vekovima vodili veliku borbu za slobodu ulaze u tako isto veliku borbu za kulturu. Slava junaku Rusjanu."