„Ove mlade devojke danas, pa to je strašno! Za školu se oblače kao na modnu pistu, a oni njihovi, kako oni kažu – „senfi“, što ih kače u kompjuter, pa to svaka cura danas ima…

A sećaš se, Julka, pa mi u školi nismo smeli ni da pisnemo na času? A tek da kažeš nešto ružno učiteljici, sačuvaj bože!“...

...I još bi štošta oni vremešniji zamerili današnjoj mladeži. Pogotovo „ove mlade devojke“ nekako uvek izvuku deblji kraj, i to najpre u sredinama gde je strogi patrijarhat još uvek neprevaziđeni „specijalitet“.

A devojke i žene već su – bukvalno i figurativno – odavno obukle pantalone. One su danas doktori nauka, vlasnice uspešnih preduzeća, istaknute sportistkinje ili priznate i poštovane umetnice. I teško je zamisliti da, ako izuzmemo pripadnice visokog društva, devojke i žene nekada nisu mogle čak ni pohađati školu.

Tačnije, mogle su – ali to ni izbliza nisu bile škole poput današnjih. U njima nije bilo društvenih i prirodnih nauka, niti je bilo sporta i muzike. Pre stotinak godina, devojke su se u školama pripremale za sve obaveze svakodnevnog života: za brak, odgajanje i vaspitavanje dece i za brigu o domaćinstvu. One su bile stubovi kuće – a to je uloga koja i te kako ume biti zahtevna.

Žene su, doduše, većinu toga mogle naučiti od svojih majki i baka, i one su im dugo vremena bile jedine „učiteljice“. A onda se, godine 1919, neko dosetio da otvori prve škole za domaćice.

Taj neko je, zapravo, bila sama država, ondašnja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. „Za vaspitanje naše ženske omladine, počelo je osnivanje stručnih škola za domaćice“, stajalo je u izveštajima tadašnje štampe. Ideja o ovakvom poduhvatu rodila se nakon što je država uočila potrebu da buduće udavače izuče veštine koje su im neophodne u braku.

Samim tim, ove škole za domaćice su imale zadatak da osposobe devojke za rad po kući, nauče ih uređenju stana, ličnoj higijeni, veštini kuvanja i pravilnoj ishrani, ali i nezi i vaspitavanju dece. Devojke su ovde učile i „osnove ljudske kulture, kako bi u društvu u kome se kreću mogle da se nađu i daju dokaza o jednom školovanju koje zaista koristi“.

Za društvo koje je smatralo da je „ženi mesto u kući“, u ovakvoj odluci nije bilo ničeg spornog. Žene su tada retko sticale akademska znanja, a većina ih je bila nižeg obrazovnog statusa. I sve dok se, krajem 30-tih, nisu otvorile prve ženske gimnazije, devojke su imale savladati nešto drukčije „naučne discipline“. Domaće gazdinstvo, pranje i glačanje rublja, šivenje i krpljenje odeće, mlekarstvo, živinarstvo, pčelarstvo i pedagogija – ovo su bili zvanični predmeti koji su se izučavali u domaćičkim školama. Za učenice su, takođe, postojala 2 uslova za pohađanje: morale su biti pismene i imati između 16 i 30 godina.

Škole za domaćice isprva su bile ustanove državnoga tipa – rečju, ono što bismo danas nazvali klasičnim državnim školama. Ubrzo se, međutim, ispotavilo da na rastuću potrebu za školovanjem domaćica država nije mogla odgovoriti. Rešenje je stiglo u vidu otvaranja privatnih domaćičkih škola, a prve takve nikle su u Zagrebu i Mariboru.

Zahvaljujući Nataliji Đurović, penzionisanoj upravnici Više domaćičke učiteljske škole, privatne škole za domaćice stigle su i u Beograd. Gospođa Natalija već je imala dugogodišnje iskustvo u školovanju domaćica, a njenu ideju aminovalo je i tadašnje Ministarstvo poljoprivrede.

A osim Ministarstva, odluku su pozdravili i pripadnici ondašnjeg beogradskog društva. Tako je, u Ulici Žorža Klemansoa (današnjoj Makedonskoj ulici), otvorena prva privatna škola za domaćice. Institucija ovakvog tipa imala je i posebne pogodnosti – devojke su mogle boraviti u internatu, a predviđeno je da tečajevi traju tri, pet ili deset meseci.

Štaviše, mnogim devojkama „kojima je potrebno jedno pravilno znanje upravljanja domaćinstvom i rada u društvu, dala se mogućnost da posećuju prvu privatnu školu koju vodi jedna iskusna i poznata radnica na vaspitavanju devojaka“. Sve u svemu, daleko to beše od koncepta školovanja kakvo poznajemo danas. Dubioze poput „koji fakultet da upišem?“ i sav pripadajući im stres bili su nezamislivi – a o senfijima i šminkanju za modne piste da i ne govorimo.

Učenicama-budućim domaćicama retko ko je šta zamerao, a da je „korisnost ovakve škole nesumnjiva“, potvrdili su tada i analitičari lista Vreme. Iako patrijarhat u ovdašnjem društvu i dalje nalazi mesta, škole za domaćice danas su tek tekovina prošlosti. A dok se mlade dame sada školuju za neke „umnije“ veštine, nauka o vođenju domaćinstva ili, pak, tajnama skladnog braka, ponovo je u rukama naših dragih majki i baka.