Turska varošica okružena zemljanim bedemom i rovom. U njoj, pored kuća raštrkanih bez nekog reda, nalazilo se petnaestak džamija, šaka hanova, par amama i nekoliko turbeta. Ovako je izgledao Beograd kada je Hatišerifom iz 1830. godine počeo da dobija samostalnost. Kao glavni grad srpske države predvođene knezom Milošem, prestonica je želela u Evropu, a prvi korak bila je urbanizacija Beograda.

"Kada ne mogu da prisvojim sadašnju varoš, onda hoću da je privučem sebi. Oko moga dvora stvoriće se nova varoš i u njoj ću ja naći sve što mi bude potrebno i za našu vojsku i za naše velike narodne skupštine", reči su kojima je knez Miloš utabao put svojoj viziji evropskog Beograda.

Pogled ka zapadu

Avaj. Grad je u to vreme brojao samo 7.000 ljudi među kojima se nije mogao naći vrsni inženjer zapadnih škola koji bi ostvario Miloševu ideju urbanizacije Beograda po evropskim standardima. Zapravo, čitava Srbija nije imala takvog čoveka. Knez nije imao izbora, pomoć je morao da potraži spolja dok srpski oficiri i neimari ne završe obrazovanje u Evropi i Rusiji.

Prema preporuci političara i sudije Vrhovnog suda Cvetka Rajovića (kasnije ministra unutrašnjih poslova), knez Miloš iz Beča, 1835. godine, angažuje Franca Jankea i postavlja ga za prvog "pravitelstvenog indžinira".

Janke je vredno radio u Srbiji i poneo na svojim plećima najteži deo posla oko obnove Beograda. Otišao je nakon promene vlasti i odlaska kneza Mihaila s vlasti, a u Jankeova dela ubrajaju se Saborna crkva, Licej, Đumrukana, fasada Državnog saveta, kuća Cvetka Rajovića koja će kasnije postati gimnazija, ali i pravljenje čitavog urbanističkog plana Beograda na potezu od ulica Kralja Milana i Kneza Miloša.

Grafika: Politikin zabavnik - Veliki pijac (danas Studentski park) u 19. veku

Težak posao za Slovaka iz Beča

Sa dolaskom Franca Jankea počela je prava urbanicazija Beograda. Inženjer je dobio zadatak da organizuje i projektuje jezgro srpske prestonice - od današnje Ulice kraljice Natalije (tada Abadžijske), preko vračarske padine pa sve do Topčidera.

Deo varoši "u Šancu" kako je nazivan najsariji deo, ostao je kratkih rukava i prinuđen da sačeka Emilijana Josimovića i 1864. godinu kada je ovaj deo preuređen i stvorena Knez Mihailova ulica.

Među prvim projektima bila je izgradnja prve kasarne za srpsku vojsku u Ulici kneza Miloša. Ujedno, inženjer Janke je isplanirao i probijanje triju ulica - Šetališta, Fišeklijske (danas Bulevar kralja Aleksandra) i Žitnog pijaca (danas Nemanjine ulice). Pored toga, Janke je odlučio da se produži Abadžijska čaršija (Ulica kraljice Natalije), i da se u nju premeste sve abadžije, ako je potrebno i silom.

Paralelno se započelo i sa podizanjem Saborne crkve, na mestu ranije bogomolje iz 1728. kao monumentalnog neimarskog zadatka koji i danas impresionira.

"Nežna" motivacija neimara

Knez Miloš je postavio visoke ciljeve i tu nije bilo mesta bilo kakvom kompromisu. Instrukcije su bile kristalno jasne. Svaki objekat morao je biti pobeda estetike koja će oduzimati dah evropskoj gospodi i damama koji dođu u Beograd po završetku urbanizacije. Naravno, udobnost se podrazumevala, a poseban uslov bio je da svaka građevina bude tu da ostane, poput same države Srbije.

Kako ne bi sve ostalo samo na pustim željama, vladar je odlučio da primeni veoma suptilan, a krajnje jeftin i efikasan metod kako bi motivisao radnike. Naime, čime bi se gradilište otvorilo, knez bi na placu zabijao kolac na koji bi bili obešeni lanci ili vešala, već prema zgodi. Majstorima je tako bilo jasno šta ih čeka ukoliko ne ispune očekivanja.

Zato ne čudi činjenica da su građevine kneza Miloša opstale do današnjih vremena.

Foto: Arhivska fotografija - Dvorac kneza Miloša u Savamali

Dvorac i Amam u Savamali

Značajna tačka u urbanizaciji Beograda bila je izgradnja dvorskog kompleksa sa amamom u Savamali. Dvor sa 24 sobe bio je namenjen za decu vladara i svojim spoljnim izgledom podsećao je na zgrade u Beču, dok je enterijer bio uređen prema poslednjoj evropskoj modi onog vremena.

Radovi su završeni 1838. godine, ali nikada nije zapravo postao rezidencija. Ustavobranitelji su primorali kneza Miloša da juna 1839. napusti Srbiju, tako da se nikada nije uselio u ovo zdanje. Dve godine kasnije dvorac je ustupljen Ministarstvu finansija koje se tu nalazilo sve do Drugog svetskog rata, kada je porušen u bombardovanju.

Međutim, amam izgrađen uz dvor 1838. godine je preživeo do danas. Njegovom podizanju kumovala je kneginja Ljubica. Zanimljivo je da amam nije napravljen tako da ima bazen, već su majstori, duž zidova, isklesali korita za kupanje. Svako od njih je imalo svoju česmu tako da su uvek imali čistu vodu obezbeđenu kanalima prokopanim oko prostorije za kupanje.

Sa odlaskom kneza Miloša sa vlasti, završio se i Jankeov rad. Poslednje što je ovaj Slovak uradio za urbanizaciju Beograda bila je izrada planova za istočni deo Vračara i podizanje Palilulske bolnice kod Velike česme.

Iako je ovo bio sam početak uređenja Beograda, knez Miloš i Franc Janke postavili su temelje za današnji izgled Beograda. Iako su prestonicu čekala teška vremena, nakon ovog dvojca Evropala imala na čemu da gosti oči.