8. maja 1901. godine, širom Srbije je odjeknulo da kraljevski par očekuje naslednika. Saopštenje je došlo od kralja Aleksandra – Draga je bila u blagoslovenom stanju, a kralj je preneo potvrdu koja tek što je stigla iz Smedereva. Kraljica je boravila u kraljevskom letnjikovcu, gde ju je posetio doktor Kole koji je radi nje doputovao iz Pariza.

Aleksandrova sreća bila je tolika da je istog trena amnestirao gotovo sve političke zatvorenike – a među prvima i najoštrije protivnike kraljevskog venčanja. Draga se, pak, pojavila na balu koji je u njenu čast, za oko 800 zvanica, priredio njen suprug.

Međutim, ni Draga Mašin nije sedela skrštenih ruku. Dane u Smederevu provodila je čitajući i pišući, započevši u to vreme autobiografiju naslovljenu „Ja, Draga“. Kraljevski par je obradovao i dar koji je u Srbiju dospeo od venčanog kuma Nikolaja Romanova – zlatna kolevka za naslednika dinastije. Ipak, nekoliko meseci pre ove vesti, Aleksandar i Draga saznali su i za smrt kralja Milana.

Zbog protivljenja njihovom braku, Milan Obrenović ni po koju cenu nije želeo da bude sahranjen u Srbiji. Kraljicu je ova odluka veoma pogodila, dok Aleksandru nije ostalo izbora osim da na sahranu uputi svoje izaslanike.

Dani izneverenih nadanja

Sa naslednikom dinastije na putu, u Srbiji je donekle i bilo razloga za verovati da je brak Aleksandra i Drage ipak bio dobar potez. Međutim, nakon poslednjeg ispraćaja Milana Obrenovića, kralja i kraljicu je sačekao još jedan težak udarac.

Nedugo po objavi Dragine trudnoće, u Smederevo stižu jedan profesor i jedan ugledni ruski lekar. U neočekivanom obrtu, i to istog meseca kada je Aleksandar Obrenović objavio veliku vest, konzilijum lekara je potvrdio da kraljičine trudnoće nije ni bilo.

Malo je reći da je Aleksandar ostao zaprepašćen. Pritom, znajući da njegova majka za Dragu nije imala lepih reči, posumnjao je da je trudnoća namerno prekinuta. Naime, ruskog lekara i profesora poslao je Nikolaj Romanov, a posumnjalo se da je to učinio po nagovoru Natalije Obrenović.

Aleksandar je sada morao da prihvati lekarski „sud“ i da se sa Dragom iz Smedereva vrati u Beograd. Za to vreme, narod na svoju kraljicu više nije gledao istim očima. Što se kraljevskog para tiče, dom im je sada postao Stari kraljevski dvor, gde se život Drage Mašin počeo lagano vraćati u normalu.

Nezadovoljstvo ugušeno u krvi

Draga Mašin u to vreme je živela život kakav je i dolikovao jednoj kraljici. Bila je česta zvanica svečanih prijema i balova, a dani su joj bili ispunjeni odlascima u književni klub gde je mlade književnike pomagala stipendiranjem. Njeno poštovanje prema Branislavu Nušiću dovelo je slavnog pisca do mesta upravnika Narodnog pozorišta. Osim što je darivala dečje sirotište, kraljica nije štedela ni na finansijskoj podršci Jovanu Skerliću, koji je zahvaljujući tome otputovao na studije u Ženevu.

Ipak, njena nepostojeća – ili prekinuta – trudnoća i dalje je bila tema javnog i političkog života u Srbiji. Prva reakcija stigla je sa petrogradskog Carskog dvora, koji je odbio da primi Aleksandra i Dragu u već dogovorenu posetu. Kralj je, pak, pokušavao da manevriše političkim problemima u Srbiji. Bilo je jasno da to nije činio na način koji bi vodio konstruktivnom ishodu: Kraljevsku vladu je menjao u skladu sa sopstvenim nahođenjem, a Ustave koje je usvajao bi odmah potom oborio.

Aleksandar Obrenović je time protiv sebe okretao ceo državni vrh. Nakon zavere koju su iza kulisa krojili vojni oficiri, s proleća 1902. godine buknuo je i prvi otvoreni protest.

Pobune su krajem marta te godine vodile i ka sve većim incidentima. Ovakve prilike su i Dragu Mašin vodile u sve veće nezadovoljstvo, te je Aleksandra pokušala ubediti da je za nju najbolje da se odrekne kraljevske uloge. Savetovala mu je i da za suprugu uzme ženu koja će mu podariti naslednika dinastije, za šta kralj, s druge strane, nije hteo ni da čuje. U međuvremenu, poslednji među žučnim raspletima kulminirao je tragedijom koja je potresla prestonicu, ostavljajući kraljicu Dragu jednom od najintrigantnijih figura dinastije Obrenović.