Kroz istoriju, malo je onih koji su ušli u beogradske političke krugove, a da nisu ispunili proročanstvo skulpture "Igrali se konji vrani" Tome Rosandića. Ipak jedan od svetlih primera je Vuk Stefanović Karadžić, čovek koji je reformisao srpski jezik, ali za koga mnogi ne znaju da je bio i gradonačelnik Beograda.

Izbor kneza Miloša

Iako je najveći deo svog života proživeo u Beču, Vuk Karadžić je, u više navrata sebe nazivao Beograđaninom, a jednom čak i prvim čovekom Beograda.

Dešavalo se to u vreme nakon sultanovog hatišerifa 30. novembra 1830. godine. Knezu Milošu tada je priznato pravo nasledne titule, a država dobi slobodu u upravljanju različitim poslovima.

Karadžić je tada već uhvatio 43. godinu života, a za sobom je imao pozamašnu reputaciju učenog čoveka i radio je kao član Zakonodatelne komisije za prevod Napoleonovog Građanskog zakonika na srpski. Ovaj prevod bio je od velike važnosti jer je trebalo da posluži kao model za novi ustav Srbije. Početkom decembra 1830. od strane kneza Vuk Karadžić biva postavljen za člana Suda nahije i varoši beogradske. Za svoju službu imalo je da prima 1.200 forinti srebra.

Paralelno, Vuk je nastavio da se bavi svojim naučnim radom, verovatno i ne sluteći šta će doneti predstojeći meseci.

Grafika: Karl Gebel - Pogled na Beograd sa dunavske strane, 19. vek

Prvi čovek grada

Naredna 1831. godina donela je velike i značajne promene. Beograd prelazi u ruke Srba koji su sada mogli da slobodno, bez mešanja Turaka, upravljaju gradom i kompletnom administracijom, školstvom, sudstvom... Istovremeno, Turcima je bilo zabranjeno da se nastanjuju u gradu te, iako je njihov odlazak išao usporeno, mnogi su svoja imanja prodavali Srbima. Naravno, turske nekretnine i placeve kupovali su oni koji su imali para, a među njima se našao i sam knez Miloš sa svojom rodbinom.

U novonastalim okolnostima, Vuk Karadžić predlaže otvaranje više škole i štamparije što je, u par godina, sprovedeno u delo. Njegovo zalaganje bilo je vođeno činjenicom da bez obrazovanja naroda i približavanja Evropi, odlazak Turaka zapravo neće ništa značiti.

U proleće 1831. knez Miloš sprovodi promene u organizaciji uprave grada. Prvo što čini jeste ujedinjenje Magistrata beogradskog sa Sudom beogradskim i postavljanje Vuka Karadžića na čelo novog tela. Ovim aktom, 29. marta 1831. Vuk Karadžić postaje gradonačelnik Beograda.

Valja imati na umu da je Beograd tog vremena bio sasvim različit od današnjeg. Činilo ga je nekoliko hiljada kuća razbacanih bez reda po sokacima, a ukupan broj stanovnika, koje su činili Srbi, Turci, Cincari, Grci, Jevreji, Jermeni i Romi, iznosio je svega 30-tak hiljada.

"Zbilja! I to je novo: imao sam čest od njegove Svjetlosti naimenovan biti prezidentom suda nahije i varoši Bijogradske", piše Vuk svom prijatelju Jerneju Kopitaru 6. aprila, javljajući mu vest od postavljenju za gradonačelnika.

Grafika: Feliks Kanitz - Početkom 19. veka Beograd je bio pravi orijentalni grad

Ipak, Kopitar nije sa radošću primio vest apelujući na Vuka da ne zaboravi književnost i zadrži svoju duhovnu nezavisnost.

"Ne treba da nas ostavite u verovanju da ste za srpsku književnost već u pokoju... Čovek ne živi samo od hleba, treba mu i božja reč, što ja tumačim kao književnost, a drugi kao surogat za hleb", piše mu Kopitar.

U međuvremenu, Vuk Karadžić kao gradonačelnik Beograda predano je radio na rešavanju sudskih sporova koji su se ticali, kako građanskih, tako i krivičnih postupaka. Po ovoj drugoj liniji, Vuk je dolazio u sukob sa Cvetkom Rajevićem, direktorom beogradske tajne policije koji je stvari obavljao na svoju ruku. Rajević je to mogao da čini jer se nalazio u milosti kneza koji se i sam znao uplitati u sporove: "Svako rešenje s predvaritelnim soglasjem mojim izdaje se", poručivao je knez.

Ali, Karadžić nije imao da misli samo o problemima sa Rajevićem. Bilo je tu i mnogih drugih čarki, nesporazuma, ali i pretnji. Tako se parničar Pera Brankov, nakon što je izgubio spor sa jednom starijom Beograđankom, inače svojom komšinicom kojoj je srušio zid kuće, preteći obratio i Vuku i samom sudu: "Teško mi je vratiti onom ko mi dobro učini; a koji mi zlo učini, lasno ću mu vratiti". Prema rečima samog Karadžića, Brankovu bi krivo "što Magistrat bijogradski nije babi zaprijetio da ćuti, ili je naćerao da svoju kuću pošto zašto proda". Prema svemu sudeći Pera Brankov je inače imao manir da dobija slične procese zahvaljujući svojim vezama sa knezom i drugim uticajnim ljudima svog vremena.

Grafika: Felik Kanic - Ruševine palate princa Eugena Savojskog

Dosta je bilo

Posle samo godinu dana provedenih na mestu gradonačelnika Beograda, Vuku Karadžiću stvari su došle preko glave. Premda nije imao drugih primanja, odlučio je da batali fotelju i pozamašnu platu, o čemu, 24. novembra 1831. piše svom prijatelju Jakobu Grimu koji je sa svojim bratom Vilhemom bio poznat basnopisac.

"Vi znate da sam proveo u Srbiji skoro tri godine delom kao član (i direktor) Zakonodavne komisije, delom kao član i predsednik Suda, Nahije i varoši beogradske. A sad sam s najvećom žalošću morao napustiti svoju otadžbinu koju sam uvek voleo i voleću je iznad svega, delom zbog svoje bolesti.... delom zbog lošeg ophođenja prema meni (što se osobito dešava prorocima u svojoj zemlji), delom zbog trenutne nemogućnosti da u sadašnjim prilikama budem tamo od veće koristi nego što to može biti najprostiji čovek, i najzad zbog moje neprekidne želje da još nešto izdam..."

Takođe, o svojoj odluci poslao je pismo i Dimitriju Davidoviću, srpskom političaru, diplomati, autoru ustava i novinaru koji je radio i kao knežev porodični sekretar. Vuk u pismu kaže: "Jer za prezidenta Magistrata nahije i varoši Beogradske može se naći gotovo u svakom selu čovek, koji će, u današnje vreme, sve one poslove svršavati, kao i ja, a ja, živeći po svojoj volji, mogao bi što raditi, što svaki ne može..."

Tako Vuk Karadžić odluči da se mane politike i posveti naučnom radu koji će rezultovati Vukovom pobedom 1847. godine kada je dokazao da je srpski narodni jezik jedini pravi srpski jezik u Srba.