Nakon skalapanja Svištovskog mira, sultan Selim III je proterao janičare iz Beogradskog pašaluka. Nezadovoljni ovom odlukom, janičari su se pridružili Osmanu Pazvanogluu, koji se odmetnuo od Sultanove vlasti i samostalno vladao Vidinskim pašalukom. U potaji, Pazvanoglu je pretendovao da uz pomoć janičara ovlada i Beogradom.

Kako bi parirali vojnoj moći janičara, turske vlasti su se oslanjale na pomoć srpskih boraca, kojima je stoga bilo dozvoljeno da se naoružavaju, a pored toga pružane su im i brojne povlastice. Beogradskim pašalukom je vladao Hadži Mustafa paša, koji je zbog dobrog odnosa sa srpskom rajom dobio nadimak „Srpska majka“. Međutim, kada je Napoleon napao Egipat, Turska je bila primorana da svoju vojsku povuče sa Balkana, tako da je sultan janičarima dozvolio da se vrate u Beogradski pašaluk.

Prvi srpski ustanak

Po povratku u pašaluk, četvorica janičarskih dahija Aganlija, Kučuk-Alija, Mula Jusuf i Fočić Mehmed-Aga, izvršila su atentat na Hadži Mustafu i zavladali Beogradskim pašalukom, sprovodeći stravičan teror nad srpskim življem. Ozlojeđeno, srpsko stanovništvo se spremalo na bunu protiv dahija. Igrom slučaja, dahije su doznale za taj plan i pokušale da pobunu saseku u korenu.

Kako bi zastrašili stanovništvo, u seči knezova pogubili su većinu viđenijih Srba, među kojima i Aleksu Nenadovića i Iliju Birčanina. Međutim, to je još više razgnevilo srpski narod, koji se na saboru u Orašcu 14. februara 1804. godine, pod vođstvom Karađorđa, podigao na ustanak.

Nakon dve godine teških borbi, na red je došla opsada Beograda. U pažljivo isplaniranom napadu predvođenom Karađorđem, učestvovale su sve najvažnije vođe ustanka.

Glavna bitka se odigrala 30. novembra 1806. godine. Borbe su trajale tokom cele noći, a već ujutru Beograd je bio u rukama srpskih boraca. U borbi za Beograd, poginuo je Vasa Čarapić, jedan od vođa ustanka.

Nakon oslobođenja, Beograd ponovo postaje glavni grad. Praviteljstvujušći sovjet, osnovan 1805. godine, dve godine kasnije premešta se iz Smedereva u Beograd. 1811. godine Sovjet se deli na popečiteljstva i Veliki Narodni sud.

1808. godine Sima Milutinović Sarajlija, Ivan Jugović i Dositej Obradović osnovali su prvu Veliku školu u Beogradu.

Ubrzani razvoj grada nije dugo potrajao, jer već 1809. godine, Turci ponovo počinju da napadaju. Nakon što je Rusija morala da se povuče zbog sukoba sa Napoleonom, Turci su 25. septembra 1813. godine ponovo zauzeli Beograd. Stanovništvo grada je još jednom našlo žrtvom krvave turske odmazde. Širom grada prostirali su se špaliri kočeva sa srpskim žrtvama na njima. Kuće srpskih starešina poharane su i razorene. Grad se ponovo naseljava turskim življem.

Drugi srpski ustanak

Turske represalije dovele su prvo do Hadži-Prodanove bune 1814. godine, a ubrzo potom i do podizanja Drugog srpskog ustanka u Takovu, pod knezom Milošem Obrenovićem. Oružane borbe u Drugom ustanku nisu bile istog intenziteta, kao u Prvom. Nakon četiri meseca vojevanja dolazi do sporazuma Marašli Ali - paše i kneza Miloša Obrenovića, kojim su postavljeni osnovi za dalju diplomatsku borbu za nezavisnost Srbije. Knez Miloš počinje Beograd masovno da naseljava Srbima, te Turci u bescenje prodaju svoje posede. Varoš je postepeno postala srpska, iako je tvrđava još uvek bila u turskim rukama.

Nakon pobede rusije nad Turskom, Jedrenskim mirom, rešeno je i srpsko pitanje. U Beogradu je 1830. godine pročitan sultanov hatišerif o autonomiji Srbije.

Tada razvoj grada počinje da s zahuktava. Grade se prvi značajni objekti poput konaka kneginje Ljubice, Saborne crkve, dvora u Topčideru... Beograd je postajao i sve značajniji kulturni centar. 1831. godine, sa radom je otpočela prva beogradska štamparija, a četiri godine kasnije počele su da izlaze „Novine srpske“, prve novine u Beogradu. Otvaraju se prva pošta, prva gimnazija, Bogoslovija. U grad se slivaju brojni velikani srpske kulture, poput Vuka Karadžića, Jovana Sterije Popovića, Joakima Vujića, Dimitrija Davidovića i mnogih drugih.

U vreme prve vladavine kneza Mihaila Obrenovića, 1841. godine Beograd postaje prestonica Kneževine Srbije.

Tri godine kasnije, Beograd je dobio Narodni muzej.

Događaj na Čukur-česmi

1862. godine u Beogradu su postojale dve policije, srpska i turska. Tvrđava je još uvek bila pod turskom vlašću. Juna te godine, na Čukur česmi došlo je do incidenta u kom su turski vojnici ubili srpskog dečaka Savu Petkovića.

Ovaj događaj je ubrzo eskalirao ozbiljnih oružanih sukoba unutar grada. Turci su se povukli u tvrđavu, odakle su bombardovali srpsku varoš. Na intervenciju stranih sila, potpisano je primirje koje su potpisali Ilija Garašanin i Ašir paša.

Tada je doneta odluka da se tursko stanovništvo koje živi van utvrđenja iseli iz Srbije. U narednih godinu dana otišlo je više od osam hiljada Turaka.

Prestonica nezavisne Srbije

Nakon pet godina dugih pregovora i diplomatske borbe, 1867. godine knez Mihailo dobija ključeve Beograda od Ali – Riza paše. Posle 346. Godina, Turci napokon napuštaju Beograd. Beogradsku tvrđavu zaposedaju srpski vojnici. Pored turske, Kalemegdanom se zaviorila i srpska zastava.

Turska zastava je sa Beogradske tvrđave zauvek skinuta na početku srpsko-turskog rata 1876. godine. Dve godine kasnije, na Berlinskom kongresu, Srbiji je priznata nezavisnost, a Beograd je postao prestonica Kraljevine Srbije.

To je bio novi vetar u leđa privrednom i kulturnom razvoju grada. U drugoj polovini 19. veka grad je evropeizovan i modernizovan. Prve telefonske linije uvedene su 1883. godine. Stare zanate zamjenjuje industrija, a razvoju trgovine i saobraćaja doprinosi izgradnja pruge Beograd - Niš, kao i železničkog mosta na Savi 1884. godine.

Prva vodovodna mreža u gradu puštena je u rad 1892. godine, a već sledeće je uvedena električna rasveta, dok je 1894. godine beogradskim ulicama krenuo je prvi električni tramvaj. Grad dobija mnoge značajne naučne i kulturne ustanove.

Ukratko, Beograd se užurbano pripremao da dočeka 20. vek.