Dok su najznačajnijim njegovim delima pripali Stari dvor i zgrada Narodnog pozorišta, smatra se da je Aleksandar Bugarski ulepšao mnoge ulice Beograda. Najveći broj zdanja – kako javnih, tako i privatnih – projektovao je za neke od najuglednijih Beograđana tog vremena.

Jedan od njih bio je i sudija Dimitrije Mita Golubović. Ono što Beograđani danas znaju kao Dom Vukove zadužbine, nekada je bila zgrada Ministarstva prosvete. Međutim, u njoj se prvobitno nalazilo sedište ruskog carskog konzulata, a prema projektu arhitekte Bugarskog  podigao ju je sudija Golubović.

Pre nego što će se 1879. ovde useliti prosvetno Ministarstvo, u zgradi se izvesno vreme nalazio i Zavod za srpsku ratnu siročad. Poput ostalih, i ovo je zdanje je nekoliko puta moralo biti obnovljeno. 1988. godine pripalo je Vukovoj zadužbini, i odmah joj dodeljeno na trajno upravljanje i korišćenje.

Ujedno je to bila i ostala jedna od najstarijih zgrada na Vračaru. Među takvima je i kuća u Siminoj ulici na Dorćolu, gde se na broju 19 nalazi Dom društva Crvenog krsta. Udruženje ju je izgradilo 1879. godine, s tim da ju je Bugarski isprva projektovao kao prizemnu zgradu.

U njoj je društvo Crvenog krsta isprva imalo svoje kancelarije i magacin. Nakon što je u ratnim godinama pretvorena u bolnicu, na kući su sredinom ’20-tih godina prošlog veka dograđena još dva sprata i mansarda. Istovremeno, Dom društva Crvenog krsta jedno je od retkih sačuvanih zdanja Bugarskog, a danas se nalazi na listi beogradskih spomenika kulture kao objekat od istaknutog značaja.

Kako je Knez Mihailova dobila najlepša građanska zdanja

U godinama kad je pri Ministarstvu građevina radio Aleksandar Bugarski, gradnja je u prestonici cvetala i duž Knez Mihailove – nekadašnje Delijske ulice. Običaj je tada bio da se projekti dodeljuju isključivo školovanim arhitektama. Tako i je Bugarskom između 1872. i 1884. godine povereno desetak projekata, od kojih je do danas ostalo sačuvano tek manje od polovine.

Među njima je i kuća na broju 18, koju je Bugarski projektovao za imućnog trgovca Kostu Mesarovića – inače jednog od članova tadašnje uprave beogradske Narodne banke. Sačuvani su i objekti na brojevima 38 i 40, a pripadali su Radovanu Barlovcu, takođe bogatom trgovcu. Pretpostavlja se da su obe kuće izgrađene između 1870. i 1875. godine. Pre nego što je projekat za njihovu izgradnju poveren Aleksandru Bugarskom, na istom mestu se nalazio turski han. Na broju 38 isprva je bila adresa hotela "Rusija", mada je i ova kuća u nekoliko navrata menjala namenu.

Tako se između dva svetska rata u njoj nalazilo sedište Beogradske trgovačke banke. Nakon 1945. godine određena joj je stambena namena, a u prizemni deo uselili su se trgovački lokali.

Od poznatijih zdanja u Knez Mihailovoj, Aleksandru Bugarskom se pripisuje i kuća na mestu nekadašnjeg "Progresa". Spajala je ugao Knez Mihailove i Zmaj Jovine ulice, a u njoj je svoje prostorije prethodno imala i galerija "Sebastijan". Zdanja koja je projektovao Bugarski delila su i zajedničke arhitektonske stilove: od renesanse do neoklasicizma, u to vreme karakteristične za arhitekte koji će obrazovanje sticati u inostranstvu. Mnoge od kuća i zgrada iz opusa Bugarskog, međutim, stradale su u Drugom svetskom ratu, i to najviše tokom bombardovanja godine 1941. i 1945.

Zaboravljeni svedoci bogatog neimarskog opusa

O arhitektonskom bogatstvu koje je Aleksandar Bugarski ostavio Beogradu, govori i preko stotinu drugih kuća sagrađenih po njegovim nacrtima. Tome su bile svedoci i davno srušena zdanja, među kojima su poznata bila ona u Hercegovačkoj 7, na Zelenom vencu 14 ili u Brankovoj ulici na broju 24.

Na poslednjoj adresi nalazio se dom Steve Todorovića – slikara koji je Bugarskom asistirao na uređenju enterijera Narodnog pozorišta. Pritom, poznati beogradski arhitekta bavio se i hortikulturom: njegovom opusu pripada i uređenje parka na Kalemegdanu, a svojevremeno je bio zadužen i za ukrašavanje beogradske Saborne crkve.

Otuda i renome koji je stekao svojim mnogobrojnim neimarskim delima. S obzirom na njihovu vrednost i lepotu, zasluženo je zauzeo mesto graditelja koji je promenio lice Beograda s kraja 19. veka. Čak i malobrojna sačuvana zdanja do danas pripadaju redu najpoznatijih prestoničkih ostvarenja, svedočeći o tome da je opus arhitekte Bugarskog označio i stvaranje nove, elitne prestonice.