Za njeno ime čuli su mnogi – ili ga bar pamte iz školskih dana. Nije nam moglo promaći dok smo učili o srpskoj književnosti, međutim život, rad i nemerljiva zaostavština koju je za sobom ostavila Anica Savić Rebac poznati su većinom malom broju pojedinaca iz krugova intelektualne elite.

Čak je i među njima bilo onih koji su se susreli sa njenim radom, a da nisu znali da iza njega stoji jedna od najučenijih žena Srbije. Sticajem okolnosti, Anica Savić Rebac je u svojoj zemlji ostala nepravedno zapostavljena. Da li zbog toga što su se njeni izbori kosili sa ustaljenim normama, ili zbog ambicija i intelektualne širine kojom je daleko nadmašila svoju sredinu, tek, nijedan od razloga ne umanjuje značaj njenog dela.

Devojčica koja je obećavala

Kad vam od malena u porodični dom dolaze ugledni pesnici i slikari, izvesno je da imate dobre predispozicije da stasate u osobu širokih shvatanja. Anica Savić Rebac odrasla je upravo u takvom okruženju. Glava dobrostojeće novosadske porodice bio je Milan Savić – cenjeni pisac, prevodilac, saradnik brojnih časopisa, a potom i sekretar i urednik Letopisa Matice Srpske. Majka je bila Grkinja po poreklu, takođe iz ugledne građanske porodice. Rođenoj 4. oktobra 1892., Anici je kum postao pesnik Laza Kostić. Uz čvrste veze sa kulturnim i intelektualnim krugovima, gospoda koja su posećivala njen dom bila su deo uticajne, visokoškolovane elite Beograda i Novog Sada.

U rodnom Novom Sadu, Anica je pohađala Srpsku osnovnu školu. Ipak, želju za sticanjem znanja odmalena su najviše poticali njeni roditelji. Učili su je modernim i klasičnim jezicima, te je od detinjstva imala dodir sa prevodilaštvom i srpskom i evropskom književnošću.

Prvi Aničini prevodi, stihovi starogrčkog pesnika Pindara, objavljeni su kada je imala tek 10 godina. Sudbine heroja antičke književnosti ostaće joj inspiracija i nadalje: okrenuvši se originalnom literarnom stvaralaštvu, Anica je do 12. godine pisala prve drame. Godinu dana kasnije objavljen je njen prevod „Manfreda“ engleskog pesnika Bajrona, a u prevodilačkom radu susrešće se i sa Persi Šelijem, poetom koji će joj postati jedan od najdražih.

Međutim, kao devojci koja je u Srbiji stasavala na prelazu 19. i 20. veka, Anici se nisu lako otvarala vrata svih obrazovnih ustanova. U Srpskoj pravoslavnoj višoj devojačkoj školi završila je srednjoškolski tečaj, dok je Pravoslavnu veliku gimnaziju upisala kao privatna učenica. To, ipak, nije umanjilo njenu strast prema filologiji. Nastavila je da se bavi prevođenjem, a 1906. godine u časopisu Brankovo kolo objavljene su njene pesme „Pan“ i „Renesans“.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / Katalog izložbe "Legende Beogradskog univerziteta: Anica Avić Rebac" / Screenshot - Anica i Hasan Rebac

Između podrške, ljubavi i predrasuda male sredine

Aničin nesvakidašnji pesnički talenat nije ostao nezapažen među uglednim umetnicima tog vremena. Pisma podrške dobijala je od porodičnih prijatelja Laze Kostića i Uroša Predića, koji su otvoreno iskazivali divljenje prema njenom radu. Godine 1910., Anica sa majkom prvi put odlazi u Beč. Na tamošnjem Filozofskom fakultetu upisuje studije klasične filologije, i kao student se nalazi u žiži savremenih kulturnih dešavanja s početka 20. veka.

Početak Prvog svetskog rata sprečiće Anicu Savić da u austrijskoj prestonici započne postdiplomske studije. Umesto toga, diplomirala je nakon rata na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sa roditeljima se 1914. godine vraća u Novi Sad, gde nastavlja istraživački rad.

Proučavala je oblasti helenske kulture, mitova, filozofije i poezije, ali bi se često žalila prijateljima kako joj je bilo izuzetno teško doći do literature za istraživanja. U Novom Sadu Anica će upoznati Hasana Rebca: ovaj „Srbin-musliman“, kako je sebe nazivao, posvetio se proučavanju usmene tradicije balkanskih muslimana. Rebac je bio i pripadnik gerilskog pokreta za nezavisnost BiH od Austrougarske monarhije, i uz to službenik Ministarstva vera Kraljevine SHS. Sa Anicom je, pak, delio snažne republikanske i socijalističke stavove. Mada je u Hasanu našla istomišljenika, Anica se nije lako uklapala u malu, skučenu sredinu. To je postalo još izraženije nakon njihovog stupanja u brak i smrti Aničinog oca – spram podrške i prihvatanja, Anica se u svom krugu poznanika suočila sa netolerancijom prema suprugu. Beograd, u kome se sretala sa brojnim intelektualcima i umetnicima – bio joj je kudikamo draži.

Zbog čega Beograd nije prihvatio najučeniju ženu Srbije?

Prešavši 1922. godine sa suprugom u prestonicu, Anica Savić Rebac se zapošljava kao profesor latinskog jezika u ženskoj gimnaziji. U Beogradu će ostati do početka ’30-tih godina. Iako je 1932. godine njen doktorat proglašen među najboljim na Beogradskom univerzitetu, Aničina ideološka i politička uverenja nisu bila prihvaćena ni u prestoničkim intelektualnim krugovima.

Uz to, animozitet koji je sredina gajila prema njenom suprugu presudio je u odluci da sa njim pođe u Skopje nakon Rebčevog službenog premeštaja. Uz nastavničko zvanje u lokalnoj srednjoj školi, Anica se i dalje aktivno bavi prevodilaštvom i pisanjem kritika i eseja. „Geteov helenizam“, „Mistična i tragična misao kod Grka“, „Platonska i hrišćanska ljubav“, „Tomas Man i problematika naših dana“ samo su neke od istaknutih studija koje je objavila nakon doktorske disertacije. Iako je poeziju prestala da piše još početkom ’20-tih godina, rado je prevodila stihove engleskih pesnika Kitsa, Brauninga, Šelija i Miltona.

Posebno interesovanje, pritom, gajila je prema ideologijama socijalizma i feminizma. To je bio i jedan od razloga zbog kojih njeni stavovi nisu nailazili na prihvatanje – još uvek smatrani kontroverznim i revolucionarnim, olako su bili odbacivani.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / "Vreme", 1933. 

„Luča Mikrokozma“: delo kome je Anica Savić Rebac posvetila ostatak života

Diskriminacija sa kojom se susrela u akademskim krugovima, uskratila je Anici Savić Rebac priliku da, nakon odlično ocenjenog doktorata, ostane na mestu predavača Beogradskog univerziteta. U prestonicu će se vratiti tek nakon Drugog svetskog rata. Period ratnog sukoba donosi joj i strepnju za suprugov život, budući da se Hasan Rebac konstantno nalazio na meti četničkih vojnih formacija.

Ipak, do tada je svoj rad uveliko usmerila na jednu od najznačajnijih figura jugoslovenske književnosti. „Luča Mikrokozma“ Petra Petrovića Njegoša već je nosila epitet najvećeg filozofskog epa spevanog na srpskom jeziku, a za Anicu Savić Rebac predstavljala je „najviši izraz jugoslovenske kulture“. Sa dubokom predanošću posvetila se temeljnom proučavanju Njegoševe poetike i godinama kasnije na tu temu objavila dve značajne studije: „Njegoš i bogomilstvo“ (1951) i „Njegoš, Kabala i Filon“ (1952). Pritom, uložila je izuzetnu količinu vremena i truda kako bi „Luču Mikrokozmu“ prevela na nemački i engleski jezik.

Nažalost, Anica Savić Rebac u tome nije imala podršku ovdašnjih stručnjaka. Teško je nalazila sagovornike koji bi ispratili njene naučne uvide, ali ono što nije pronašla u Srbiji, pronaćiće među evropskim književnicima i naučnicima. Razmenjujući s njima veliki broj prepiski, njihova ekspertiza joj je pomogla u usamljeničkom poduhvatu upoznavanja evropskih i svetskih književnika sa Njegoševim delom.

Tragedija koja (ni)je mogla biti sprečena

Posvećenost koju je uložila u proučavanje Njegoševe poetike pratiće Anicu Savić Rebac do kraja života. Godine 1946. prvi put joj se ukazala prilika da stupi na Beogradski univerzitet. Kao vanredni profesor Filozofskog fakulteta, studente je učila antičkoj filozofiji i književnosti. Jedan od starijih kolega, profesor Milan Budimir, upamtiće je po njenoj eleganciji i prelepim haljinama i šeširima koje je imala običaj da nosi.

Ipak, njeni društveno-politički stavovi i intelektualna stremljenja ostaće skrajnuti i od komunističke vlasti. Osim među studentima, Anica Savić Rebac – kao i celokupan njen rad, uz činjenicu da je bila udata za čoveka druge vere – gotovo nigde nisu naišli na prihvatanje i razumevanje.

Nakon iznenadne smrti supruga 1952. godine, Anica je nekoliko puta pokušala da digne ruku na sebe. Njeni studenti su je nakon toga „uzeli pod svoje“. Iako su joj pružili prijateljsku brigu i nadzor, to nije bilo dovoljno da je spreči u njenoj nameri. 7. oktobra 1953. godine, Anica Savić Rebac izvršila je samoubistvo.

Dva dana kasnije, sahranjena je na beogradskom Novom groblju. Iza nje je ostalo značajno, ali nedovršeno delo „Antička estetika i nauka o kjiževnosti“, posthumno objavljeno 1954. godine. Retki su se nakon toga borili za to da njene studije i eseji budu objavljeni u celini. Preranim odlaskom Anice Savić Rebac i Srbija je izgubila jednu od najumnijih žena, a ona sama ostala među onima čija su postignuća nepravedno zaboravljena.