Ispred bolnice "Dr Dragiša Mišović" nalazi se lepo uređeni parkić u kojem čovek može da sedne i predahne ili se skloni sa sunca ispod neke od velelepnih krošnji koje natkriljuju klupe. Na samom rubu ove zelene oaze nalazi se tabla na kojoj, ispod crnobele fotografije, u nekoliko rečenica na srpskom i engleskom jeziku, stoji šturi opis lika i dela velike žene čije ime nosi ovaj parkić – doktorka Rozali Sloter Morton. Međutim, ono šta je ona učinila za Srbiju, Beograd, medicinu i borbu za prava žena, teško da može stati i u knjigu.

Neću da budem domaćica, hoću da budem lekar!

Blanš Rozali Sloter rođena je 28. novembra 1876. godine u Linčburgu u saveznoj državi Virdžiniji u bogatoj porodici sa lekarskom tradicijom. Nažalost, ovaj poziv bio je rezervisan samo za sinove. Iako je Rozalija kao dete izrazila veliko interesovanje za lekarski poziv pomažući braći u njihovoj privatnoj praksi tako što je obavljala sterilizaciju instrumenata ili bi išla sa njima u kućne posete kada je neko bio bolestan, niko iz porodice nije želeo da ona nastavi sa obrazovanjem. Ali, mala Rozali već tada je znala da je medicina jedino šta je zanima i da njeno srce kuca isključivo za ovu "umetnost".

Iako je bilo jasno da je devojčica veoma bistra, da lako uči i brzo usvaja medicinska znanja koja su joj braća prenosila, njen otac nije hteo ni da čuje za to da ona završi fakultet, a kamoli studije medicine. Smatrao je da je ženi mesto u kući, uz muža i decu i da ne treba da troši vreme na školovanje. U svojoj autobiografiji dr Sloter napisala je: "Moj odgoj i obrazovanje bili su osmišljeni, kao, uostalom i ostalih devojaka sa juga, da od mene načini dobru ženu, a ne da u mene usadi želju za karijerom".

Foto: Wikipedia 

Nakon očeve smrti, suočena sa činjenicom da joj u nasleđe nije ostavio ni centa jer je mislio da će se ona dobro udati, i finansijski odbačena od ostalih članova porodice koji nisu želeli da podrže njen izbor da postane lekar, Rozali je morala dobro da razmisli šta joj je činiti. Nije želela da svoje postojanje na ovoj planeti svede samo na to da bude domaćica.

Sakupila je sav novac koji je dobijala kao džeparac i još od mladosti ostavljala na stranu, i 1983. godine uputila se tamo gde je jedino želela – na Ženski medicinski koledž Pensilvanije.

Četiri godine kasnije diplomirala je kao jedan od najboljih studenata. Stažiranje je obavila u Alumni bolnici i ambulanti, a nakon toga, Rozali odlučuje da raširi krila i odlazi put Evrope kako bi tamo učila od najboljih.

Evropska škola

Po pristizanju na evropski kontinent doktorka Sloter u Berlinu pohađa predavanja iz hirurgije, mikroskopske dijagnostike i akušerstva. Po završetku ovih kurseva odlazi u Beč gde je asistirala stažistima, učestvovala u velikim vizitama, posmatrala operacije i vršila obdukcije. U Parizu je izučavala uticaj cirkulatornog, respiratornog i digestivnog trakta na ginekološka stanja verujući da dijagnostika ženskih oboljenja mora da uzme u obzir psihičke, socijalne i ekonomske faktore.

U ovom periodu napisala je i nekoliko naučnih radova poredeći zdravlje muškaraca i žena. 

Svoje evropsko školovanje završila je u glavnom gradu Velike Britanjije i to u poljima ginekološke hirurgije i akušerstva i neurologije i kranijalne hirurgije. Po preporuci svog londonskog profesora Viktora Horsleja, Rozali odlazi u Mumbai kako bi se bavila epidemiologijom i širenjem profilakse od bubonske kuge koja je harala ovim područjem.

Završivši svoje postdoktorske studije koje je sprovodila u Evropi i Aziji vratila se u Ameriku gde je u Vašingtonu otvorila uspešnu ginekološku praksu.

Humanost lek za tugu

U to vreme srce joj je zaigralo za advokatom Džordžem Mortonom Mlađim. Par se venčao 1905. godine. Preselili su se u Njujork gde doktorka Sloter Morton iznova otvara privatnu ginekološku praksu.

Godine 1909. Američka medicinska asocijacija oformila je Komitet za edukaciju u javnom zdravlju, a na čelo je postavila doktorku Morton. Ovo je početak otkrivanja važnosti znanja, edukacije i obrazovanja stanovništva o zdravlju, higijeni, nezi dece, a sve radi prevencije bolesti.

U ovo vreme, doktorka Sloter Morton izabrana je za člana fakultetskog tima u njujorškoj poliklinici i na postdiplomskim studijama Medicinskog fakulteta, na odeljenju za ginekologiju.

Međutim, 1912. godine gospodin Morton umire od aneurizme. Rozmari ostaje skrhana bolom. U memoarima je zapisala: "Da su moji roditelji živi, da smo imali dece ili da sam imala neke obaveze u kući, našla bih u tome neku utehu. Njegovom smrću moj porodični život bio je potpuno uništen".

Ipak, mlada udovica se posvetila medicini i humanitarnom radu i tamo uspela da zaleči večnu bol za gubitkom supruga. Napornim radom, 1916. Rozali postaje prva žena član fakultetskog tima na departmanu za hirurgiju Koledža za lekare i hirurge Univerziteta Kolumbija. 

Prvi svetski rat

Po izbijanju Prvog svetskog rata doktorka Rozali spakovala je kofere i uputila se u Evropu da pomogne ranjenicima. Već 1916. godine izabrana je za posebnog izaslanika Crvenog krsta. Dobila je veoma težak i zahtevan zadatak – transport medicinskih zaliha od Pariza ka frontu. Jedan od tih putovanja doveo ju je do Makedonije i do poljskih bolnica u kojima boravila i radila boreći se protiv rana, zaraze, tuge i nesreće. Pomažući u ovim medicinskim ustanovama na otvorenom naučila je mnogo o njihovom načinu rada, kako se vode i šta je sve potrebno kako bi mogle uspešno da funkcionišu.

Odmah po povratku u Sjedinjene američke države, doktorka Rozali počela je sa sprovođenjem u delo svoj plan da osnuje program Američkih ženskih bolnica širom Evrope.

Vašingtonu je poslala zahtev da finansira slanje hiljadu volonterki put Starog kontinenta. Međutim, Glavni medicinski odbor je to odbio. Doktorku Morton ovo nije ni usporilo, a kamoli zaustavilo. Za 10 dana skupila je preko 300.000 dolara kako bi poslala svoje volonterke.

Foto: Kongresna biblioteka, Vašington

Srbija koja je zauvek našla mesto u doktorkinom srcu

Bogato iskustvo koje je stekla radom u poljskim bolnicama ponovo je usmerila u humanitarni rad. Pomogla je da se u Srbiji otvori prva Američka ženska bolnica, a potom je osnovala još dve. Snalažljiva doktorka našla je sredstva da svaka od ovih ustanova ima 200 kreveta i svu neophodnu medicinsku opremu i materijal.

U to vreme Jugoslavija je bila u velikom deficitu medicinskih radnika i stručnjaka. Dortorka Sloter Morton uvidela je opasnost ovog nedostatka obrazovanog ljudstva te je o svom trošku poslala 60 mladih na studije medicine u Ameriku. Želela je da Srbija ima svoje učene lekare čije će znanje biti na visokom nivou i koji će se moći uhvatiti u koštac sa svim bolestima, ratovima i drugim zdravstvenim izazovima koji su zadesili Srbiju.

U Njujorku je nastavila da vodi svoju privatnu praksu dok je istovremeno pomagala mladim Srbima koje je dovela na studije. Pored toga, vodila je brigu i o 29 srpskih mališana koji su ostali bez roditelja.