Iza, naizgled, sterilnih bolničkih zgrada, kriju se tri zanimljive priče. Ona o doktorki škotlanđanki koja je volela Srbe, zatim storija o lekaru koji je dao život za svoja uverenja i na kraju topla anegdota jednoj razgranatoj jeli koja je bila posečena zarad ljubavnih jada. 

Žene osnivači bolnice 

Kliničko-bolnički centar "Doktor Dragiša Mišović" delom se nalazi na "skveru", odnosno na mestu račvanja puteva ka Topčideru, Dedinju i Banjici. Dvadesetih godina prošlog veka, "Društvo beogradskih ženskih lekara" na ovom strateškom mestu od čuvenog Đorđa Vajferta dobilo je zemljište na poklon.

Potom je Edinburški komitet škotskih žena, uz zaštitu Njenog kraljevskog veličanstva kraljice Marije, odlučio da na ovom mestu podigne bolnicu. Ovo je učinjeno u znak sećanja na hrabru Škotlanđanku, lekarku dr Elzi Inglis, koja je pomagala Srbima u Prvom svetskom ratu.

Tako, već u oktobru 1922. počinje izgradnja Memorijalne bolnice za žene i decu, koja prve pacijente prima 1930. Titulu prve upravnice ove bolnice ponela je gospođa Milica Vasić.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / Beogradske opštinske novine, 1929.

Nedaleko od "Memorijalne bolnice Dr Elzi Inglis", "Beogradsko žensko društvo" dobilo je i  zemljište radi izgradnje objekta za "odmor beogradskih gospođa". Za četiri godine izgrađena je zgrada prema projektu koji je napravio arhitekta Živan Nikolić.

Ova građevina, koja svojim pitomim izgledom letnjikovca odudara od drugih zgrada bolničkog kompleksa, pretvorena je u "Specijalnu dečiju bolnicu za plućne bolesti i TBC" i kao takva i danas postoji.

Godine 1932, zdravstveni fond za zaposlene u državnim saobraćajnim preduzećima, na 10 godina zakupilo je imanje na kojem se nalazila zgrada za odmor beogradskih dama. Tako nastaje "Železnička bolnica" od četiri odeljenja: interno, pedijatrija, hirurgija i ginekološko-akušersko odeljenje.

Železnička bolnica bila je veoma posvećena pacijentima, ali i naučnom napredovanju i stalnom usavršavanju zaposlenih, te je razvila izvanrednu saradnju sa drugim svetskim bolnicama, a naročito sa francuskim kolegama.

Foto: Wikipedia/ Ванилица - Spomenik dr Dragiši Mišoviću u Čačku

Dr Dragiša Mišović – čovek snažnih uverenja

Doktor Dragiša Mišović rođen je 4. marta 1898. godine u selu Kulinovci kod Čačka. Već kao sedamnaestogodišnjak, nošen borbom u Prvom svetskom ratu, sa srpskom vojskom prelašao je albansku golgotu. Nakon okončanja sukoba, 1917. godine odlazi u Nicu kako bi, u tamošnjoj srpskoj gimnaziji, pohađao nastavu. Veoma bistar i vredan, maturira kao drugi u generaciji koja je brojila 600 đaka.

Mišović se odlučuje da upiše studije medicine i, zahvaljujući svom školskom uspehu, dobija i stipendiju francuske države. Ubrzo nakon početka studija, Mišović postaje član Komunističke partije Francuske i predsednik udruženja "Svetlost".

Nažalost, francuska vlada nije imala razumevanja za njegovo komunističko delovanje te mu ukidaju stipendiju za studiranje. Srećom, Mišovića ovo nije omelo u nameri da postane lekar, te 1925. godine, na Karlovom univerzitetu u Pragu stiče diplomu doktora medicine.

Već godinu dana kasnije nostrifikuje svoju diplomu na Medicinskom fakultetu u Beogradu i počinje sa radom.

U Čačku doktor Dragiša Mišović postaje narodni lekar. Svako ko zamoli za pomoć, savet, lek – mladi doktor pomaže. Retko kome od pacijenata koji mu se privatno jave naplati uslugu, a neretko i sam plaća lekove ljudima koji su slabijeg materijalnog statusa.

Po ugledu na francusku, u Čačku se 1935. godine osniva antifašistički front pod nazivom "Narodni front slobode" i u njemu dr Mišović igra veliku ulogu. Aktivno se bori protiv diktature kralja Aleksandra Karađorđevića kao i za prava radnika u Srbiji.

Na čuvenom zboru koji se 1938. godine održao u čačanskom hotelu "Kasina", dr Dragiša Mišović je rekao:

"Protiv nas je prosuto more laži i danas će se još toliko prosuti. Kažu da smo mi plaćenici Moskve, a mi smo samo verni potomci Hajduk Veljka, Tanaska Rajića i drugih naših slavnih predaka, koji su se borili za slobodu svoga naroda, a mi tu borbu samo nastavljamo. Mi izjavljujemo da nećemo dozvoliti da nam komanduje ni Rim, ni Berlin, ni Moskva. Nama se prebacuje da smo protiv privatne svojine, međutim, mi najviše poštujemo privatnu svojinu pod uslovom da je ta svojina stečena isključivo svojim radom i znojem. Nama se podmeće da smo za krv, revoluciju, a mi, bez ikakvog straha i plašenja, otvoreno proglašavamo da mi nismo ni za kakvu krv, jer nam je svaka kap krvi radnog čoveka isuviše i draga i skupa. Mi hoćemo da izvojujemo pravo slobode i hleba za sve. Mi nećemo da robovi postanu gospodari, a gospodari robovi, već hoćemo da svaki čovek ima obezbeđenu egzistenciju pod jednakim uslovima i da hoće da radi…"

Baš zbog političkog delovanja Mišović je bio uhapšen i zatvoren u čuvenoj beogradskoj "Glavnjači".  Prilikom transporta u zatvor automobil u kojem su ga prevozili udario je u tramvaj. Doktor je bez svesti primljen u Opštu bolnicu. Nakon teške borbe, ne budeći se iz kome, Dragiša Mišović umire 18. januara 1939. godine.

O njegovoj veličini kao čoveka, lekara i borca za ljudska prava svedoči i to da je na sahrani bilo oko 15.000 ljudi.  

Foto: Ivana Radojičić

Kako je zbog "ljubavi" stradala jela

Sedamdesetih godina prošlog veka, gospodin Milosav iz Despotovca, trbuhom za kruhom, došao je u Beograd. Milja, njegova velika ljubav i družbenica, preminula je neko vreme nakon njegovog dolaska. Decu je trebalo hraniti, a tugu odagnati. Misa, kako su ga u rodnom kraju zvali, dobio je posao u računovodstvu bolnice "Dr Dragiša Mišović".

Kroz prozor kancelarije u kojoj je radio, Milosav je imao pogled u drugi deo zgrade – pravo na sestrinsku sobu i na ordinacije koje su se ređale u nizu. Misa bi svakog jutra poranio, i uz šolju crne kafe gledao kroz prozor u mlade žene kako se, uz jutarnju kafu ili čaj radosno kikoću i pričaju pripremajući se za radni dan.

Jednog dana, u bonicu je stigla nova mlada doktorka. Milisavu je odmah zapala za oko. Podsećala ga je na Milju, njegovu veliku ljubav. Bila je lepa, ali Misi je, baš zbog sličnosti sa pokojnom dragom, bila najlepša na svetu. Dobila je ordinaciju na samom kraju krila u koje je gladao Milosavljev prozor. Ali, avaj, pogled ka njenoj zaklanjala je jedna vitka i visoka jela. Misa je pokušavao da se izvija, menja mesta stolici na kojoj je sedeo, naginjao se preko simsa... U jednom trenutku čak je premestio i sto za kojim je sedeo. Međutim, ništa nije pomagalo, doktorkini prozori bili su van njegovog vidokruga.

Milosav je dugo razmišljao šta da radi. Bolelo ga je srce, žal za preminulom ljubavlju pekla ga je sve više. Bilo bi mu bolje kad bi video mladu doktorku, samo tada bi bol uminula. I tako je odluka pala.

Jedne noći, Milosav se prišunjao bolnici i iz velike torbe izvadio sekiru. Jak i vičan cepanju drva, iz dva poteza je sasekao jelu.

Ujutro kad je došao na posao, skuvao je kafu i kroz prozor pogledao ka "svojoj" doktorki. Više ništa nije ometalo njegov vidik.

Kad je ušao u kancelariju, njegov kolega je prokomentarisao: "Jesi video Milosave? Neka bitanga posekla je drvo ispod prozora. Šta mu je ono skrivilo?"

Milosav je u poluglasu odgovorio: "Sram ga bilo, kakva nekultura", i nastavio da gleda kroz prozor.

 

U nastavku sledeće nedelje pročitajte kako je od bolnice za smeštaj beogradskih dama posta najznačajniji srpski COVID centar.