Kada se 9. marta 1972. godine medicinska sestra Dušica Spasić uputila ka Prvoj hirurškoj klinici na kojoj je radila, nije ni slutila da će susret sa jednim učiteljem biti koban po nju. Mlada medicinska sestra postaće prva žrtva variole vere –  smrtonosnog virusa koji se u telu Latifa Mumdžića ušunjao u Beograd. 

Kobni susret

Na samom početku marta meseca 1972. godine Latif Mumdžić, učitelj iz Dobrog Duba kod Tutina, došao je u Đakovicu kako bi se upisao na Višu pedagošku školu. Šetajući tim gradićem, slučaj je hteo da dođe u kontakt sa Ibrahimom Hotijem. Ništa tu ne bi bilo čudno da se Ibrahim u februaru nije vratio sa hadžiluka u Meki. Obilazio je i derviška sveta mesta u Iranu i to u centralnom delu ove zemlje u kojoj su u tom trenutku vladale velike boginje. I da po povratku nije dobio osip i groznicu.

Nekoliko dana kasnije Latifu skače temperatura i on dobija bolove. U lokalnom domu zdravlja prepisuju mu penicilin nakon kojeg dobija još jedan simptom – sitni osip po koži. Zbog sumnje na alergiju na ovaj antibiotik mladog učitelja šalju u Čačak. Zbog jako teškog stanja odatle ga transportuju na Dermatovenerološku kliniku u Beogradu gde stiže 9. marta.

Tog kobnog dana 1972. godine, dvadesettrogodišnja medicinska sestra zaključala je vrata roditeljske kuće u beogradskom naselju Resnik i krenula ka Prvoj hirurškoj klinici na kojoj je radila. Razmišljala je o svadbi koju je planirala i o novom životu u koji će kročiti sa svojim izabranikom.

Mlada devojka preuzela je dežurstvo na odeljenju za hitnu hirurgiju i traumatologiju. Dan je odmicao i pacijenti su se ređali. Sasvim običan radni dan prekinuo je jedan veoma neobičan pacijent koji je, zbog sumnje na pucanje čira i krvarenja, transportovan na ovu kliniku oko 22 časa.

Primili su ga sestra Dušica Spasić i doktor Jugoslav Pantić.

Foto: Wikipedia / Strujajoe

Variola počinje da kosi

Nakon što je, prema protokolu, bolesniku izmerila pritisak i temperaturu, Dušica Spasić smešta pacijenta Latifa Mumdžića na odeljenje za intenzivnu negu u kojoj se u tom trenutku nalazi još jedanaest bolesnika. O svima njima mlada sestra požrtvovano brine celu noć. Obilazi ih, meri temperaturu, pruža reči utehe i podrške.

Ujutro je sestra Dušica predala smenu, napustila kliniku i gradskim autobusom otišla kući.

Prema kasnijem kazivanju doktorke koja je sutradan pregledala učitelja, a koja je i sama obolela, jedini pacijent koji je preživeo iz ove šok-sobe bila je njihova koleginica, takođe lekarka, a koja je bila u terminalnoj fazi karcinoma.

Sutradan učitelja pregleda mladi lekarski bračni par i, uz konsultaciju sa kolegama, zaključuju da pacijent nema oboljenje koje je potrebno operisati, te da bi ga trebalo ili vratiti na Kliniku za dermatovenerologiju ili prebaciti na Internu. Nešto kasnije, Mumdžiću se naglo pogoršava stanje, dobija visoku temperaturu, groznicu, počinje da krvari i umire u 21.30. 

Boli me, jako me boli!

Dani su prolazili, a lukava bolest širila se Jugoslavijom. Sestra Dušica odlazila je na posao, uživala u druženju sa roditeljima i bratom u njihovom domu, radovala se svadbi i maštala o lepoj budućnosti.

I dok je prva grupa epidemiologa i infektologa hrlila ka Novom Pazaru kako bi u tajnosti pregledali obolele za koje su sumnjali da imaju variolu, Dušica je, u noći između 20. i 21. marta počela da se žali na bolove u predelu bubrega. Porodica je uzaludno zvala hitnu pomoć, ali ekipa nikako nije dolazila. Na kraju, komšija odvozi Dušicu na Prvu hiruršku kliniku. Među lekarima se već pronela vest o pojavi velikih boginja te doktori ove klinike počinju da sumnjaju da je baš njihova Dušica obolela od ove teške zarazne bolesti.

Oko 19.30 mlada medicinska sestra zbog toga biva prebačena na Infektivnu kliniku. Zabrinutoj porodici neko je javio da je Dušica transportovana u planinarski dom Čarapićev brest na Avali (koji je pretvoren u karantin) i da će sve biti u redu.

Foto: Wikipedia / CDC/Dr. William Foege

Purpura variolosa

Odmah po prijemu na Kliniku za Infektivne i tropske bolesti doktor Kosta Todorović Dušica Spasić smeštena je u izolaciju. Njeno teško stanje ukazivalo je na to da je obolela od najtežeg oblika variole vere – purpura variolosa. To je značilo da ima mnogobrojna krvarenja pod kožom i u unutrašnjosti organizma.

Doktorka Ana Gligić seća se i danas koliko ju je susret sa Dušicom potresao. Na kliniku je došla zbog drugog pacijenta za kojeg se sumnjalo da ima variolu veru, ali se ispostavilo da je to samo bakterijska infekcija. Međutim, u sobi preko puta neko je veoma glasno ječao. Doktorka Gligić pitala zatražila je da vidi pacijentkinju. Srećom, u sobu je ušla sa maskom i u zaštitnom odelu. Dočekala ju je jeziva scena. Mlada žena ležala je u postelji, kože crvenoljubičaste od mnogobrojnih podliva. U tom trenutku lekarka je znala da medicinskoj sestri nema spasa. A znala je i da se upravo susrela oči u oči sa smrtonosnom variolom verom. Šefu sa kojim je ušla u sobu rekla je: „Ovo je purpurna variola! Ona neće razviti nikakve pustule, nego će umreti.“

Tako je i bilo. Sutradan, u četvrtak 23. marta 1972. godine, u 11 časova, medicinska sestra Dušica Spasić postaje prva žrtva velikih boginja u Beogradu.

Iz krvi joj je izolovano 21.750 virusnih čestica po kubiku. Nije postojala šansa da preživi.

Tajna sahrana

Dan kasnije Živorad Vićentijević, sekretar mesne zajednice Resnik dobija poziv iz Štaba za borbu protiv karantinskih bolesti. Osoba sa druge strane žice bez suvišnih reči izdaje direktivu da se u najstrožoj tajnosti nađu ljudi koji će na lokalnom groblju iskopati raku. Vićentijeviću je bilo rečeno ko će tu biti sahranjen. Međutim, bilo mu je naređeno da niko ne sme da sazna koji je identitet preminule, a naročito ne njeni roditelji i brat.

U petak, 24. marta, Resnik je bio blokiran. Milicajci su preusmeravali vozila kako bi bili sigurni da će put kojim će proći tajanstvena kolona vozila biti slobodan sve do rake na obodu lokalnog groblja. Tog dana, od Dušičino telo položeno je u zemlju u limenom zavarenom sanduku. Nije bilo nikakvih obreda, nikakvih običaja. Od nje se nisu oprostili njeni najmiliji. Porodici je rečeno da je ona dobro, a potom su bili transportovani u karantin u Čarapićevom brestu. Za njenu sudbinu saznali su tek posle tri nedelje.

Na četrdesetodnevnom pomenu, oko humke na obodu Resničkog groblja okupio se veliki broj ljudi. Koleginice i kolege, prijatelji, rodbina, komšije – svi su došli da Dušici odaju poslednju počast. Savez zdravstvenih radnika Srbije postavio je bistu ispod koje su uklesane reči „Prva žrtva variole.“

Foto: Wikiepedia - Lekari i sestre pod opremom za vreme epidemije velikih boginja u Vroclavu, Poljska 1963. godine

Sećanje na Dušicu

Na hrabru i požrtvovanu medicinsku sestru koja je svoj život položila na oltar medicine seća ulica u njenom rodnom Resniku, a koja nosi ime Dušice Spasić. U holu Prve hirurške klinike u kojoj je radila nalazi se njena bista.

U filmu Variola vera Gorana Markovića iz 1982. godine poznata glumica Vladica Milosavljević imala je ulogu sestre Slavice čiji je lik bio nadahnut Dušicom Spasić. Nažalost u ovom filmu sestra Slavica prikazana je kao osoba upitnog morala što je veoma zasmetalo ljudima koji su poznavali Dušicu.

Godine 2004. godine, Sestrinstvo – udruženje medicinskih sestara i tehničara, zajedno sa časopisom Viva ustanovili su nagradu Dušica Spasić koja se svakog 24. marta dodeljuje medicinskim sestrama koje su odabrane za naročito istaknuti i požrtvovani rad u struci. Ovo priznanje dodeljuje se za dve kategorije – za najbolju medicinsku sestru ili tehničara u Republici Srbiji i u Kliničkom centru Srbije.

Ovo udruženje navelo je da je nagradu Dušica Spasić ustanovilo jer su smatrali da je ova mlada zdravstvena radnica puna vrlina, u filmu koji je, sa mnogo umetničke slobode, govorio o karantinu koji se nalazio na Prvoj hirurškoj klinici u Beogradu, oslikana u nemoralnom svetlu. Na ovaj način želeli su da imenu ove humane žene ponovo vrate vrline koje su je karakterisale.