Birčaninova ulica, nekada kičma Zapadnog Vračara, danas jedna od najpoznatijih ulica opštine Savski venac ime je dobila po zaboravljenom junaku iz Prvog srpskog ustanka. Da stvar bude još zanimljivija, Ilija Birčanin nije bio učesnik ustanka, već prvi od 72 kneza i narodna prvaka koje su Turci pogubili 1804. godine i pokrenuli najveću bunu do tada.

Hercegovac iz Valjevskog kraja

Obično se navodi da je Ilija Birčanin bio jedan od kneževa Valjevske nahije, rođen oko 1764. u selu Suvodanja podno Medvednika. Starinom je, pak, Ilija bio iz Birča kod Nikšića, u kraju koji se tada nazivao Stara Hercegovina. Kao i mnogi Srbi iz tih krajeva, njegovi preci su se sa Nenadovićima u valjevski kraj dospeli bežeći pred turskom osvetom.

U zapisima se navodi da je bio visok, snažnog tela i koščat, uvek odeven u bogato odelo. Markantni izgled dopunjavali su gusti crni brkovi koji su poigravali pod dubokim glasom kojim je izdavao naredbe. Bio je dobar jahač i vešt sa puškom, odlučan i vešt vojskovođa.

O Ilijinom ranom životu i mladosti , gotovo ništa se ne zna. Prvi spomen nalazi se u memoarima Prota Mateje Nenadovića, koji navodi da je posle dolaska Hadži-Mustafa paše na mesto beogradskog vezira počelo postavljanje srpskih knezova koji su bili zaduženi za budu neka vrsta srpske uprave u turskom carstvu. Videvši u Srbima dobrog saveznika protiv janičara koji su na sve načine pokušavali da dođu na vlast, Hadži-Mustafa je od Porte isposlovao razne pogodnosti za domaći živalj fermanima izdatim od 1793. do 1796, zbog čega je poneo naziv Srpska majka.

Među imenovanim ober-knezovima našli su se Aleksa Nenadović, Nikola Grbović i Ilija Birčanin, kome je poverena uprava nad Podgorjem. Idila je kratko potrajla.

Naime, 1793. godine u nastojanju da ojača svoju vojsku protiv sve agresivnijih janičara, Hadži-Mustafa raspisuje znatno više namete koji su dodatno opteretili seljake. U znak protesta, knezovi putuju u Beograd gde mole vezira da razmotri ulogu. Ipak, kada su čuli razloge za uvođenje nameta, srpski knezovi se odlučuju da stanu u odbranu vezira i nude mu svoje zemljake kao vojsku. U neobičnom obrtu, vezir prihvata predlog i izdaje strogu zapovest da svaki Srbin mora da nabavi sebi dugu pušku, jatagan i dva pištolja, a knezovima da naprave popis vojske i da je drže u stalnoj pripravnosti.

Srbin u odbrani Turske carevine

Da je istorija Srbije čudna i nepredvidiva, pokazaće se četiri godine kasnije kada su janičari napokon uspeli da prodru u Srbiju. Posle osvajanja Vidina, kreću se preko Ćuprije, Požarevca sve do Beograda. U gotovo bezizlaznoj situaciji, Hadži-Mustafa se zatvara u Beogradsku tvrđavu. Čuvši da je paša pod opasdom, ali i dalje bez njegovog poziva da krenu u njegovu odbranu, valjevske vojvode samovoljno odlučuju da krenu ka Beogradu. Spuštaju se Savom od Obrenovca do Beograd i posle konsultacija sa pašom, kuju plan. Knez Aleksa ostaje kao podrška paši u gradu, dok se Ilija i Nikola Grbović vraćaju po vojsku i pod krinkom noći dovoze do Sukapije u Donjem gradu.

Posle pregrupisanja Srbi i Turci, ovaj put na istoj strani kreću u napad na janičare. Spahije su krenule kroz Vidin kapiju, vezirova vojska kroz Stambol kapiju, dok su Valjevci nagrnuli kroz Sava kapiju. Napad je bio brz i uspešan, te se Ilija sa Karađorđem uputio ka Smederevu goneći janičare. Ovo je bio posebno zanimljiv razvoj situacije, pošto je Birčanin nadaleko bio poznat po svojoj netrpeljivosti prema Turcima, koje je često psovao sa: „Po turskoj te veri…“ Ipak, mržnja prema janičarima bila je veća.

Goneći ih, srpsko-turske snage zauzimaju Smederevo, a zatim se spuštaju sve do Vidina, gde će dahije nastaviti da kuju svoje planove. S druge stran, Ilija je po povratku u rodni kraj nastaviio sukobe sa janičarima, uglavnom uspešno. 

Konačna izdaja…

Jednom pokrenuto vreteno nasilja ovaj put nije bilo moguće lako zaustaviti. Naime, kada su dahije shvatile da neće moći da zbace vezira potpomognutog Srbima, odlučuju se na lukavstvo. Uspevaju da ubede Hadži-Mustafu da im dozvoli miran život u Beogradu, što je bio samo prvi korak paklenog plana. Istovremeno kreće napad od Vidina koji odvlači glavninu vezirove vojske ka Nišu. Ostavši gotovo nebranjen u gradu, vezir doživljava izdaju za izdajom koja će rezultirati njegovim ubistvom decembra 1801. godine.

Čuvši kakvo se zlo nadvilo nad Srbijom, grupa knezova među kojima su bili Aleksa i Ilija, sastaju se u manastiru Čokešina, gde sastavljaju molbu sultanu da ih odbrani od dahija. Depeša putuje preko Austrije do Stambola, i začudo, dobija pozitivan odgovor. Nedugo potom dahije dobijaju sultanovu pretnju da će na njih poslati carsku vojsku ako ne prestanu sa ugnjetavanjem raje.

Na pretnju dahije odlučuju da ipak odgovore nasiljem. Smatrali su da je najbolji način da se otarase srpske smetnje da sakupe i poseku knezove i viđenije Srbe. O tome koliki je strah među janičarima izazivao Ilija Birčanin i koliki je ugled imao među narodom, govori i to da se njegovo ime spominje u pesmi „Početak  bune na dahije“:

„Da pogubim Birčanina Iliju,

Obor Kneza ispod Međevika,

Evo ima tri godine dana,

Od kako se vrlo posilio.

Kud god ide, sve krhata jaše,

A drugog u povodu vodi;

On buzdovan o junkašu nosi,

A brkove pod kalpakom drži,

On Turčina neda u Knežinu,

Kad Turčina u Knežini nađe,

Topuzom mu rebra isprebija.“

Pošto silom nisu mogli na Valjevce, odlučuju se na još jednu prevaru. Fočić Mehmed-aga šalje poruku da će sa svojih 200 pratilaca doći u lov u Valjevo, te da mu domaćini prirede konačište. Tako i bi, a kada su kao pravi domaćini krenuli u susret Fočiću, on naredi svojoj pratnji da ih opkole i odvedu u tamnicu u Valjevo.

I poslednji dani

Poslednje dani Ilija Birčanin proveo je u tami tamnice, prikovan sindžirima za zid. Nešto drugačiju sliku slika Prota Mateja u svojim „Memoarima“, koji kaže da je heroj bio sasvim običan čovek koji se plašio smrti i molio da mu se dopusti otkup. Koja od ovih slika je tačna, teško je oceniti preko okeana vremena.

Opet, narodno predanje ga slika kao ponositog i neustrašivog, koji okovan lancima i okružen dobro naoružanim janičarima koračao ka gubilištu tog 4. februara 1804. godine. Pričali su i da je sve vreme ćutao, da bi pred poslednji čas svojim prodornim glasom uzviknuo:

„Ej, Vočiću! Vočiću!

Provriće iz zemlje krvca naša,

Pomoriće vas, i tiranstva vaša!“

Čuvši ove reči, valjevski Turci pohitaše kućama i počeše da se tajno pakuju za beg. Za razliku od nabusitih janičara, znali su da se narod više ne može umiriti.

Tog dana pored Ilije pogubljen je i knez Aleksa Nenadović.  Njihove glave su još danima visile na Fočićevom čardaku, da bi posle krađe Nenadovićeva bila položena sa njegovim telom u Brankovini. Šta se desilo sa Birčaninovom, nije poznato, ali je poznato njegovo večno počivalište. Sahranjen je u manastiru Ćeliije, na jedan hvat severno-istočno od oltara pod belim kamenom.