Ako je među beogradskim trgovcima bilo onih koji su dosetljivođšću nadmašivali ostale, jedan od njih je svakako bio Vlada Mitić. Od skromnih početaka dok je bio dućandžija na jugu Srbije, vlasnik čuvene robne kuće Mitić i brat je na vreme „uhvatio voz“: onda kad je prestonica između dva rata svedočila brzom ekonomskom prosperitetu.

Štaviše, sposobnost da zaradi novac pokazaće se jednim od njegovih naročitih talenata.  Vlada Mitić se u preduzetničkim vodama našao još s početka prošlog veka. Pre nego što će ga zateći Prvi svetski rat, u Nišu je imao radnju gde je seljacima prodavao jorgane i pamuk. Međutim, tipična južnjačka promućurnost pokazaće se tek kasnije, kada je trgovačke poslove rešio da preseli u Beograd.

Mitić je uspešno trgovao i tokom ratnih godina. Završetak Velikog rata zatekao ga je u Solunu, gde je pre povratka u Srbiju pazario mušku i žensku odeću. Kada je na prodaji dobro zaradio, zaputio se u prestonicu. Ipak, 1918. godina nije Beogradu donela samo herojsku odbranu od neprijatelja. Novostečenu slobodu prigrlile su i gradske dame koje su skratile suknje i zaigrale čarlston. Primetio je i Vlada Mitić tu novu prestoničku modu, a pokazaće se da je imao i istančan osećaj za filing po pitanju aktuelnih odevnih trendova. Procenivši da bi se gospođama svideli dezeni svetlih boja, zaputio se u pazar u milanske fabrike tekstila.

Razboriti dućandžija sa urođenim instinktom za biznis

Za prepun vagon koji je dopremio iz Italije, Mitić je u dvorištu „Grčke kraljice“ morao da iznajmi tri sobe. Nakon što je sve rasprodao u rekordnom roku, odlučio je da u Knez Mihajlovoj zakupi zgradu glavne robne kuće. Sada je umesto tri sobe imao cela tri sprata i prizemlje.

Mitić se u tome vodio i praktičnim razlozima – procenio je da će zgrada sa istaknutim pročeljem na uglu još više privlačiti kupce. Robna kuća „Mitić“ zvanično je otvorena 1919. godine, a vlasnik je u jedan stan na trećem spratu preselio i celu porodicu.

Investicija je u to vreme bila ambiciozan poduhvat. No, Mitić je umeo da ga okrene i u svoju i u tuđu korist. Prvi je u to vreme uveo otplatu robe na rate, a kredite su najpre dobili državni činovnici.

Isto su hteli da učine i ostali trgovci, ali bez mnogo uspeha. Uz sve veći broj kreditnih linija, administracija je ubrzo zauzela ceo sprat robne kuće. Jedini problem bile su neredovne platiše. Njih su računovođe isprva uhodile po kafanama, što i nije bila najpouzdanija metoda. Namerivši da to reši pravnim putem, Mitić je uspeo da izdejstvuje i posebnu uredbu Vlade. Proces je sada bio složeniji od kafanskih špijunaža, sli ipak sigurniji.

Zašto su se pamtile gazda-Vladine „vizite“?

Da je ozbiljno shvatao svakodnevna zaduženja, ubrzo su se uverili i Mitićevi uposlenici. Naime, gazda bi u robnu kuću uvek nosio jednu hoklicu. Kad bi išao od vrata do vrata kancelarija, popeo bi se i kroz staklene otvore virnuo unutra. Radnici bi iz svojih ofisa spazili kad se na staklu pojavi senka, pa bi znali da je gazda-Vlada došao u vizitu. Svi su morali biti i uzorno obučeni, a uz redovne i lepe zarade, imali su i povlastice na kreditnu kupovinu.

Mitić nije žalio novca ni za krupne investicije. Ubedljivo je najviše izdvajao za marketing, počev od atraktivnih ponuda kojima je zasipao ulagače u kredite. Preko pola miliona dinara godišnje odlazilo je na razne kampanje, što je u ono vreme bilo dovoljno novca za izgranju pristojne trospratne zgrade.

Isprva, Mitić se oslanjao na dnevnu štampu gde su slike različitih artikala, sa cenama ispisanim u „oblačićima“, ispunjavale cele stranice novina. Reklamni plakati su se zatim preselili i na ulice: velika bela platna visila su na prometnijim raskrsnicama i mamile na sezonske rasprodaje. A kad su se krajem ’30-tih godina prošlog veka pojavili „Pragini“ autobusi, počelo se s reklamiranjem na 4 točka. Drvene table su stajale po celoj dužini autobuskih krovova, a „zamašćeni“ natpis Mitić i brat pozivao je Beograđane u najveću prestoničku robnu kuću.

Kako je humor postao zaštitni znak pronicljivog trgovca

Kad je o oglašavanju bilo reči, Mitić je imao i originalne ideje. Jedna od takvih bila je „zaokolni reklam“ koji je došao sa ponudom novih artikala. Kada je počeo sa prodajom nemačkih motocikala, Mitić je u reklamama odlučio da spoji korisno sa još korisnijim. Kako su „Ardie“ i „Zündapp“ bile jake mašine, Mitićevi oglasi su počeli da podučavaju narod o bezbednosti u saobraćaju.

Oglasni stubovi su ubrzo bili izlepljeni stotinama skupih plakata. Dok su Beograđani komentarisali duhovite crteže saobraćajnih prestupa, među njima su se isticali novi motocikli. Narod koji bi neretko napravio gužvu pred plakatima pozivan je da ih kupi „kod Mitića“.

Kao promućurni trgovac, Mitić je u svojim reklamama igrao na kartu humora. Iako nije štedeo na novcu, njegova ekonomičnost se naslućivala u nekim drugim detaljima. Gazda-Vlada nije imao običaj da baca ni milimetar tkanine, pa ni na plakatima nije ostajalo milimetra praznog prostora. Tako su se na ovim plakatima, tek zato što je za njih bilo mesta, našle i reklame za „Globusove“ pisaće mašine.

Ambiciozni projekti osujećeni ratom

Do pred Drugi svetski rat, Mitićev biznis je toliko napredovao da je ubrzo trebalo potražiti novi magacinski prostor. Kao umešni investitor u nekretnine, Mitić je pored toga kupio i zgradu sa više od 20 stanova u Gospodar Jovanovoj ulici. Tako je na red je došla i izgradnja nove zgrade robne kuće od 14 spratova.

Ono što je trebalo da bude najmoderniji prestonički oblakoder, Mitić je zamislio kao repliku čuvene palate „Albanija“. Sa dva sprata više od „Albanije“, gazda-Vlada je novu robnu kuću zamislio sa restoranom i baštom na devetom spratu. Gradnja je započela neposredno pred Drugi svetski rat, iako su Mitića  pojedini oprezniji saradnici, naslućujući nevolje, savetovali drugačije – da pokupi iz banke sav novac i sa porodicom se skloni u Švajcarsku.

Ipak, Mitić nije mogao da zamisli da ode iz Beograda. Nedugo potom, ispostaviće se da je bilo bolje da je poslušao dobronameran savet.

Od najveće robne kuće do ukletog beogradskog toponima

Početak Drugog svetskog rata zapečatio je ne samo izgradnju Mitićevog solitera, već i sudbinu jednog od najcenjenijih trgovaca prošlog veka. Mitić je, doduše, nastavio da radi i tokom ratnih godina, ne zaboravljajući ni svoje zaposlene. Uvek im je slao pomoć ako se neko od njih ili njihovih porodica našao u zatočeništvu ili je nastradao u sukobima.

Sve što je prethodnih godina stekao, počelo je da se rasipa kada je rat priveden kraju. Posleratna vlast je Mitiću, osim parcele za izgradnju solitera, uzela i svu privatnu imovinu. Zbog „oduzimanja nacionalne časti“ Mitić je proveo godinu i po dana u zatvoru, i još dugo godina nakon toga je živeo u velikoj bedi. Od svega mu je ostao samo porodični stan u koji su useljena još dva „zaštićena podstanara“.

Ovoga puta nisu mu pomogle ni umešnost u biznisu ni trgovačka promućurnost. Godinama kasnije, to je pokušala da učini Mitićeva praunuka, zahtevajući da porodici bude vraćena imovina.

Vlada Mitić rehabilitovan je tek 2009. godine. Od onoga što je trebalo da postane najveći robni magazin, ostala je samo ukleta rupa na beogradskoj Slaviji. Među podsetnicima na vreme kad je prestonica svedočila ekonomskom prosperitetu danas je i zgrada robne kuće u Knez Mihajlovoj, koju beograđani po navici i dalje nazivaju Mitićevom robnom kućom.