Dok su okupatori držali Beograd u šaci, jedna hrabra, crnokosa devojka potrudila se da im na sve moguće načine zada glavobolje. Pobuna protiv okupatora odvela je Jelenu Ćetković i među članove KPJ i SKOJ. Ovde su od njenog imena bila glasnija jedino njena dela, a do izbijanja Drugog svetskog rata pokazalo se i njeno odlučno odbijanje kompromisa. Beogradska policija joj je svako malo bila za petama, ali otpor nemačkoj okupaciji nije dozvoljavao predah.

Bosna, Šumadija, Čačak, Užička republika i najzad Sandžak – gde god je trebalo organizovati kontraofanzivu, tu bi se našla i Jelena. Uz podršku mlade skojevke, Narodnooslobodilačkom pokretu se pridruživalo i sve više žena. U KPJ nije bilo dileme da je upravo Jelena dorasla ovom važnom zadatku. U međuvremenu ih se nizalo još, od organizovanja partizanskih odreda, do otimanja nedužnih iz ruku policije.

Tamnokosa revolucionarka je za to imala i hrabrosti i veštine. Odsustvo iz prestonice, koje je 1941. godine naložio Mesni komitet KPJ, držalo je Jelenu i još nekolicinu partijskih članova podalje od organa reda. Hapšenja su u Beogradu počela sredinom iste godine, a Jelena beše među onima koji su još „od ranije bili poznati policiji“. Na meti su bili i ilegalci koji su se drznuli na oružani kontranapad.

Život u strogoj ilegali

Jelena se i ovoga puta na vreme sklonila. Beograd je napustila u septembru 1941., iako je policija i dalje neumorno tragala za njom – srećom, bez uspeha. Ipak, mnogi članovi KPJ i SKOJ-a su upravo u to vreme pali u ruke Gestapoa i Specijalne policije. Jelenu je i ova opsada zaobišla, a u prestonicu se vratila početkom 1942. godine.

Sekretar Mesnog komiteta KPJ bilo je novo Jelenino zaduženje u ratom zahvaćenom Beogradu. Iz istih stopa se angažovala kako bi i u prestonici ponovo zaživeo otpor nemačkim snagama. Ilegalci su akcije sprovodili sa zavidnim umećem pažljivog planiranja, spašavajući pritom i one najranjivije.

Tako su iz zatvorske bolnice, koju su na oku držali Gestapo i Specijalna policija, izbavljeni tek rođeno dete i njegova mati, inače učesnica Narodnooslobodilačke borbe. Jelena Ćetković je stajala i iza ove akcije, postavši pritom još veći trn u oku beogradskoj policiji.

Zimski dani 1942. već su dovoljno bili teški za beogradske ilegalce. Zbog sve većih pretnji od hapšenja, nisu mogli da zanemare oprez. Opasnost im je visila nad glavom, a pokušali su joj izmaći čestim selidbama i rigoroznim pravilima svakodnevice. Skojevci su se, pak, dosetili i da jedni druge počnu da upozoravaju posebnim „šiframa“. Ako bi se desilo da joj policijski agenti pokucaju na vrata, Jelenina majka, ne bi li svojoj kćeri dala do znanja o potencijalnoj opasnosti, kačila je peškir na kvaku ulaznih vrata.

Jelena je bila na meti tim pre što je iza rešetaka završavala i pre rata. Specijalna policija je svoj zadatak shvatila prilično ozbiljno, a jedan od „najozbiljnijih“ bio je agent Đorđe Kosmajac. Među komunistima je naročito bio na lošem glasu, pogotovo otkako mu je ukazana „čast“ da zauzme mesto zamenika upravnika Banjičkog logora.

Tajanstveni planovi i neplanirane izdaje

Dok su „specijalci“ češljali beogradske ulice, Jelena Ćetković je uz ilegalce kovala planove za sledeću operaciju. Ni ova, poput pređašnjih, nije bila ništa manje rizična. Valjalo ju je osmisliti u tančine, jer bi i najsitnija greška bila plaćena životima njenih inspiratora.

Atentat na Đorđa Kosmajca bio je prilično ambiciozan plan. I sam agent držao je otvorene četvore oči otkako je posumnjao da su ilegalci već pokušali da ga otruju. Međutim, i Specijalna policija je imala keca u rukavu – regrutovala je čitavu mrežu doušnika, mahom iz redova skojevaca pohapšenih na izmaku 1941.

Igrajući na kartu fizičke i psihičke torture, policija je zatočene ilegalce okretala protiv dojučerašnjih drugova i drugarica. Među njima je bio i Lazar Dožić zvani Sotir, koji je u njihove redove tada ušao kao doušnik.

Na pragu tihog i sablasnog proleća 1942., Sotir je svog šefa Specijalne policije obavestio o sumnjivim naumima revolucionara. Više od toga nije uspeo da sazna, osim da će se na sastanku ilegalaca kroz nekoliko dana naći i sekretar Mesnog komiteta.

U tmurno jutro 1. marta, Gorda Ćetković je ispratila kćer koja je iz kuće izašla u ranim satima. Nije bilo razloga da posumnja da se Jelena više nikada neće vratiti. Na sastanku ilegalaca utanačenom za 3. mart 1942. našao se i Lazar Dožić - Sotir. Beogradska policija je u međuvremenu minuciozno isplanirala zasedu, uhapsivši sve prisutne ilegalce u kući u tadašnjoj Ulici Žorža Klemensoa (danas Svetogorskoj).

Skojevcima je bilo praktično nemoguće pobeći. Jedini koji je tobože „slučajno“ umakao agentima bio je doušnik Sotir. Policija je imala dobrih razloga da zadovoljno trlja ruke – a naročito ozloglašeni šef Božidar Bećarević i još ozloglašeniji Đorđe Kosmajac. Posle bezmalo godinu dana koliko su bezuspešno za njom tragali, u zatvorskoj ćeliji se našla i neuhvatljiva Jelena Ćetković.

Dostojanstvo iznad života i smrti

S obzirom na njenu poziciju u Mesnom komitetu, agentima je Jelena bila dragocen izvor informacija. Još uvek nisu znali ni šta su to ilegalci smerali, o čemu ih je prethodno obavestio Sotir. Za to su najpre morali da „slome“ privedenu skojevku, nameravajući da je žestokom torturom navedu da progovori.

A ona ne samo da im nije odala namere ilegalaca, već ni svoje ime. Jelena je i ovaj put ostala nesalomiva, što je skojevcima dalo vremena da sprovedu svoj plan u delo.

6. marta 1942. godine, Đorđe Kosmajac stradao je od ruke atentatora. Jelenu je, tada već na ivici života i smrti, ova vest zatekla u zatvorskoj ćeliji. Isprva sumnjajući da je umešana u ovu diverziju, islednicima je to potvrdio jedan od doskorašnjih Jeleninih saboraca, uhapšen istoga dana kada i ona.

Od tog trenutka je policijski tretman poprimio neslućene razmere. Slomljene kičme i prebijenih nogu, Jelena je preneta u zatvorsku bolnicu. Zapisnik sa njenog saslušanja ostao je prazan.

Svako dalje ispitivanje pokazalo se uzaludnim. Sada već potpuno nepokretna, Jelena Ćetković je 11. aprila premeštena u Banjički logor, u ozloglašenu „sobu smrti“ pod brojem 38.

Jelena Ćetković, prva među narodnim herojima

Narednih godinu dana, o hrabroj revolucionarki brinula je sestra njene školske drugarice – Podgoričanka koja je sa Jelenom delila i sudbinu i logor. Delimično zalečena i teško pokretna, uspevala je da održi i komunikaciju sa majkom. Sredinom maja iduće, 1943. godine, Gordana Ćetković je u Banjicu odnela paket namenjen svojoj kćerki.

Paket joj je istom poštom vraćen, uz opasku da je Jelena premeštena „negde u Banat“. Gorda je, pak, slutila da joj kći više nije ni u Banjici, gde je provela 405 dana, ni u Banatu.

14. maja te godine, Jelena je streljana u Jajincima nadomak Beograda. Imala je 27 godina, ali je u svojoj beskompromisnoj borbi dobila bitku protiv saradnika okupatora. Smaknuće agenta Kosmajca beše jedna od najznačajnijih operacija Pokreta otpora, a Jelena Ćetković je među prvim revolucionarima proglašena narodnim herojem.