Po mnogo čemu je Beograd poseban grad. Jedan je od najstarijih na starom kontinentu, zalegao je na 31 brdu, u njemu se živelo još „pre Hrista“, a danas ga turisti na sav glas hvale zbog gurmanluka i živopisnih kafana.

Gotovo da nema ulice ili ćoška u kome se nije sakrila poneka zanimljivost. Ali, poseban je Beograd i zbog tekovina kojima se nijedna varoš širom Evrope ne bi želela sećati. Pre 8 decenija, ovo je bio jedini grad koga je okupator ranio sa četiri duboke rane. Tokom šest dugih godina koliko je trajao Drugi svetski rat, toga nije bilo ni na jednom drugom mestu u svetu. Ako se i ovo činilo previše, jedan put koji od srca Beograda vodi ka Avali otkriva još mračniju stranicu istorije.

Nagrada koju su retki srećnici izbegli

„Čim smo došli u Jajince nas su okovali i jedan nemački poručnik održao nam je kao jedno malo predavanje, rekavši nam: da mi radimo jedan posao koji je koristan za Nemački Rajh i da ćemo za to biti nagrađeni, ali ako ko od nas pokuša da beži biće odmah streljan.“

Momčilo Damnjanović bio je među nekoliko hiljada zatočenika koji su se živi izvukli iz Banjice. Stigavši tog dana u Jajince sa još petoricom logoraša, saznao je i nešto više o „poslu za koji će biti nagrađen“. Skućili su ga u jednu sobu među još 90 Roma i Jevreja, a na „posao“ je svakodnevno odlazio idućih 36 dana.

Da se nije domogao spasa, kao nagradu bi dobio – smrt. Za to vreme, prestonica je bila na putu da ispiše jedan žalosni podatak. U celoj okupiranoj Srbiji, Jajinci su bili crna tačka u kojoj je streljano najviše nedužnih žrtava.

Za nemačke okupatore nije bilo gubljenja vremena. Zauzevši Beograd, ovdašnje snage otpora gušili su redom otvarajući logore na Banjici, u nekadašnjoj vojnoj kasarni na Autokomandi, na Sajmištu i u Milišićevoj ciglani u Zemunu.

Za desetine hiljada logoraša, ovo su bile „kuće“ iz kojih se više nije izlazilo. Do kraja 1941. godine, Beograd je postao jedini grad u Evropi u kome su logori otvarani na teritoriji grada. Osim samih Beograđana, u njih su dovođeni ljudi iz celog Banata kojima je poslednja stanica bila Banjica.

Postojao je samo jedan problem – za desetine hiljada unapred osuđenih na smrt, još uvek je nedostajalo mesta na kome bi ih okupatori pogubili. Isto beše sa onima kojima je život već bio oduzet. 

Poslednja stanica za desetine hiljada „nečistih“

Do leta 1941., Banjica i Sajmište su već svakodnevno funkcionisali puno radno vreme. Sistematski su likvidirani svi koji su, po nacističkim zakonima, kaljali „čistotu rase“ – Jevreji, Romi i Srbi, ali i antifašisti, ideološki nepodobni, pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta i članovi KPJ koji su jula te godine ustali protiv okupatora. Bilo je među njima i nasumice uhapšenih civila, jer su okupatori svoju odmazdu razradili po sistemu 100 (ubijenih civila) za jednog (ubijenog Nemca).

Ovoliki pogrom se do tada nije video ni u logorima ni na ulicama grada. Zatočenici sa Sajmišta, iz Banjice, Topovskih šupa i iz zatvora Specijalne policije svakodnevno su odvoženi na strelište podno Avale.

Zaklonjen nasipom i gustom šumom, ovde se nalazio nekadašnji poligon vojske Kraljevine Jugoslavije. Iz pravca Beograda i Rakovice, stizalo se najpre ispred visoke ograde od rogozine, a iza nje je tada ostajalo skriveno sve što se u Jajincima događalo. Izlazeći iz kamiona, zatvorenici su uskom stazom krivudali do poslednjih improvizovanih prebivališta. Katkad se dešavalo i da ostanu pred sklepanim barakama, satima čekajući pogubljenje.

Po odluci okupatora, Jajinci su u julu 1941. godine postali glavno odredište masovnih egzekucija. Na poljima izolovanim od grada udešeno je, pored stražarske kule, još 7 baraka. U njima su bili smešteni stražari, policijski bataljon, komandant strelišta i logoraši osuđeni na smrt, dok su ostale služile kao skladište oružja i kantina za nemačke vojnike.

Kako je jedna ograda sakrila nezapamćeni pogrom

Za horor koji se odvijao iza ograđenog stratišta u početku su znale samo žrtve i počinitelji. Izvesni Eugen, pripadnik Gestapoa, komandovao je egzekucijama poverenim vojnicima Vermahta, odnosno 64. nemačkim policijskim rezervnim bataljonom. Eugen je već imao „staža“ u masovnim likvidacijama u okolini Beograda i kao čuvar Banjičkog logora, a saučesnik Nemcima bila je i ovdašnja Srpska državna straža, neposredno kontrolisana od strane Vojne komande Vermahta. A zarobljenike bi smrt dočekala nadomak jajinačke šume i brežuljka, mahom u ranim jutarnjim časovima.

Žrtve bi, pak, na strelište pristizale i žive i mrtve. Jajinci su bili konačište i desetinama hiljada duša na njihovoj poslednjoj vožnji kroz Beograd: dovoženi su u kamionima smrti, u kojima bi izdahnuli od ugljen-monoksida. U isto vreme, posla je bilo i za logoraše kojima se tek bližio poslednji čas.

Za one koji su već bili streljani, uprava strelišta je naložila da se pokopaju u improvizovane rake. Ove masovne grobnice kopali su sami logoraši, samo da bi potom i oni bili smaknuti. Duž celog brega su zjapile jame u koje se moglo sahraniti stotinu, pa čak 300 ili više ubijenih logoraša. Međutim, okupatoru nije smelo ništa da promakne.

Najpre je streljane žrtve pregledao Gestapov lekar Herbert Jung. Ukoliko je i bilo koga od preživelih, odmah je izdata naredba za njihovo smaknuće. Katkad je to činio i sam Jung, dok bi Nemci, nakon što ih spuste u rake, ovlaš zatrpali njihova tela zemljom. Pokopavanje su potom prepuštali radnicima beogradskog Centralnog i Novog groblja. Njihova naknadna svedočenja otkrila su sve strahote koje su im ostale urezane u sećanju.

„Sonderkommando 1005“: polje smrti iščezlo u plamenu

Od jula 1941. pa sve do novembra 1943. godine, u Jajincima je, prema prvim zvaničnim procenama, pogubljeno 80 hiljada zatočenika. Na najsuroviji način, od okupatorske ruke i oružja stradali su muškarci, žene i deca, pretvarajući nekadašnju kasarnu kraj šumarka u masovnu grobnicu.

Zvanično, Gestapo je strelište u Jajincima zatvorio poslednjih decembarskih dana 1943. godine. Ipak, pogrom je još bio daleko od kraja. Rat je i dalje grmeo u punom jeku, a Nemci su strelišta „preselili“ na Jevrejsko groblje i u Marinkovu baru. U isto vreme, posao ni u Jajincima još nije bio gotov.

Okupatorima je, naime, preostalo da unište sve dokaze o egzekuciji. 8. novembra 1943. godine, od nekadašnjeg strelišta postala je najveća lomača kraj Beograda.

Ovo je, pak, bio deo operacije „Sonderkommando 1005“. Za Rajnharda Hajdriha, šefa Glavnog bezbednosnog odeljenja Trećeg rajha, plan je bio izbrisati svaki trag masovnih zločina. Za naciste je to značilo da širom istočne Evrope imaju zadatak da organizuju spaljivanje posmrtnih ostataka miliona ubijenih. Počev od maja 1942. godine, ovom operacijom je komandovao vođa SS odreda Paul Blobel.

Sada su u iste one barake, u kojima su logoraši iz celog Beograda donedavno čekali pogubljenje, ponovo useljeni zatvorenici – ovoga puta radi jednog posla za koji će biti nagrađeni.

Nastaviće se...