Ivan Jugović u roku od osam godina postao je prvi čovek Karađorđa, naslednik Dositeja Obradovića, osnivač preteče Beogradskog univerziteta i borac za oslobođenje Srbije od turskog ropstva. Uz sve to, postao je, kako se pričalo, i dobro plaćen austrijski špijun.

Osnivanje Velike škole

Nakon što je ostao bez posla, Ivan Jugović odlučio se da osnuje školu koja će imati visoke standarde i u kojoj će se predmeti izučavati na najvišem nivou. Već 1808. godine osniva „Jugovićevu veliku školu“. Prve dve godine mogle bi odgovarati današnjoj srednjoj školi, a treća, recimo, višoj. Ovu prosvetnu instituciju mogao je da upiše svako ko je znao dobro da čita, piše i računa.

Dositej Obradović postao je prvi upravitelj, a Jugović je, tokom prvog polugodišta bio jedini profesor. Predavao je istoriju, računanje, pisanje nemačkog jezika, a nabavio je i zidne karte za bolje podučavanje geografije. Pre nego što je škola otvorena Jugović je predložio, a Sovjet odobrio, da se uputi poziv: "Da se iz sviju krajeva Srbije sinovi srpski, bez svakog prizrenja na zvanije i stanje materijalno njihovih roditelja, u ovu školu pozovu, no samo takovi koji već prilično znaju čitati, pisati i računati".

Prvi učenici bila su velika imena kao što su knez Aleksandar Karađorđević, Jovica – sestrić gospodara Mladena, sinovi vojvode Milenka – Ivan i Milan, Vuk Stefanović Karadžić… U početku učenici su sedeli na slamnatim stolicama jer drugih nije bilo. Međutim, Velika škola brzo se razvijala. Uskoro je Jugović predmete koji su se predavali podelio na nekoliko grupa – na filozofske, pravničke, bogoslovske i vojne.

Posle prvog polugodišta Ivan Jugović napušta školu koju je osnovao. Ponovo je postavljen za prvog sekretara Praviteljstvujuščeg sovjeta i iznova ulazi u sam epicentar srpske politike.

Otvaranje Velike škole, Dositej Obradović pokazuje na Ivana Jugovića

Spletke i igranke

Ivan Jugović ponovo je postao jedan od Karađorđevih najbližih saradnika. U decembru 1808. godine imenovan je za jednog od članova delegacije koja je išla u posetu ruskom caru Aleksandru Prozorovskom. Međutim, Rodofinikin, ruski izaslanik u Beogradu koji je ranije već učestvovao u izbacivanju Jugovića iz vrha politike, i ovde je umešao prste.

Izdejstvovao je da srpskoj delegaciji bude zabranjeno da uđe u Peterburg. Početkom januara srpski izaslanici uspeli su da preko Jaše stignu u Bukurešt i izađu pred kneza Aleksandra Prozorovskog – komandanta ruske vojske. Međutim. ruski knez nije bio zainteresovan da podrži niti da prihvati srpske zahteve. Delegacija se vratila u Beograd, a Jugović koji je bio pogođen prijemom kod kneza ostavio je zapis: „Eto kako Rusi pomažu jednovernoj i jednoplemenoj braći. Ja vas nisam odvraćao od Rusa, jer je u interesu našem stajalo, da se njih držimo i njima za pomoć da se obraćamo i da od njih pomognuti budemo; ali sam vam svakad od onog dana kad sam ja s Rusima u Vlaškoj bio, s njima govorio i u Srbiju povratio se, sovetovao: da budete prema njima na oprezi, da budete ostrožni i pri samom primanju njihove pomoći, i da svakad s najvećom učtivošću prema njima, ni najmanje ne pretvarajući se, strogo na svoj interes pazite! „

Nakon što se vratio iz Vlaške Jugović je postavljen za predstavnika beogradskog Magistrata. U avgustu 1809. godine Beograd se našao pred ozbiljnom pretnjom da se ponovo nađe pod turskom vlašću. Rodofinikin, Jugovićev arhineprijatelj, zajedno sa još nekoliko srpskih glavara prebegao je u Austriju te konačno ostavio Jugovića na miru.

Pošto Srbiju nije uspeo da stavi pod rusko zaštitničko krilo, Jugović se okrenuo Napoleonu. Smatra se da je baš on bio tvorac pisma velikom vladaru u i vojskovođi. Ovaj dopis bio je sačinjen na srpskom i na latinskom jeziku, a veličao je Napoleona slaveći njegovo oružje i delo. Biranim rečima Jugović je izrazio uverenje da je srpski narod dostojan zaštite jedne velike nacije.

U proleće 1810. godine Karađorđe šalje Jugovića u Beč, pod izgovorom da caru Francu čestita što je ćerku Mariju Lujzu udao za Napoleona. Tokom boravka, diskretno je, u Karađorđevo ime, ponudio da Austriji bude dodeljena formalna vlast u Srbiji. Međutim, Austijanci nisu bili zainteresovani.

Nakon smrti Dositeja Obradovića, Ivan Jugović biva postavljen na mesto ministra prosvete. On pokušava da utvrdi stanje retkih osnovnih škola u Srbiji, da sistematizuje nastavne sadržaje i propiše osnovne uslove rada.

Pred kraj Prvog srpskog ustanka moć rusofila u Srbiji nadvladava austrofile te Ivan Jugović, zbog nemačarske politike, na sednici Sovjeta koja je bila održana na Badnji dan 1812. godine, biva smenjen.

Foto: Wikipedia - Crkva Uspenja Bogorodice u Zrenjaninu

Austrijski špijun

Aleksa Ivić, profesor istorije prava, u bečkom državnom arhivu naišao je na dokaze da je Ivan Jugović bio ni manje ni više nego austrijski špijun. Niko ne zna kad i kako je zavrbovan. Među dokumentima koji dokazuju njegovu špijunsku aktivnost nalaze se i priznanice na poveće svote novca koje su Jugoviću bile isplaćivane.

Bio je obučen da prenosi šifrovane poruke, što je, navodno, i činio i to generalu Simbšenu u Petrovaradin. Ivan Jugović povremeno se susretao i sa austrijskim pograničnim predstavnicima kojima je onda detaljno opisivao stanje u Srbiji. Ostaje nepoznanica da li je to radio zbog pozamašnih novčanih iznosa koje je dobijao ili je mislio da će se na taj način nekako dodvoriti austrijskoj vlasti.

Početkom marta 1813. godine, verovatno usled kulminacije neslaganja sa političkim neistomišljenicima, prebegao je u Zemun. Odatle je preko Petrovaradina otišao kod brata Mojseja sveštenika u Bačkoj Palanci. Nedugo potom uputio se u Temišvar, pa u Beč. Umoran i, kako se priča, sklon alkoholu utočište nalazi u Zrenjaninu, kod brata Grigorija Savića.

Svoje poslednje dane provodi u krugu porodice. Umire 19. novembra 1813. godine.

Jovan Savić tj. Jugović sahranjen je u porti zrenjaninske Uspenske crkve. Danas u ovom gradu ne postoji nijedan znak o njegovom mestu počinka.