Stavovi Matije Bana naginjali su u to vreme liberalizmu, što mu je isprva donelo i sukoba sa neistomišljenicima. Bio je uprkos tome izrazito posvećen političkom radu, jednako kao i pedagoškom i književnom. Važni diplomatski zadaci potom su mu povereni od 1853. godine u vreme Krimskog rata, ali je 1858., usled dinastičke smene u Kraljevini, morao da napusti mesto u državnoj službi.

Za to vreme je u Beogradu odštampao dve sveske svojih pesama, 1853. i 1861. Iste godine dolazi u novoustanovljeni presbiro Ministarstva inostranih dela, gde ga je knez Mihailo postavio za prvog načelnika.

U Ministarstvu će se, sve do odlaska u penziju, zadržati punih 19 godina. Za to vreme je nekoliko puta odbio i ponude iz evropskih zemalja, koje su mu na Istoku htele poveriti službu u konzulatu.

Kako je Beograd dobio Hram Svetog Save, a brdo na Košutnjaku ime

Pored podužeg staža za školskim katedrama, Matija Ban je za više od pola veka ispisao, kako se broji, preko 40 hiljada stihova. Svojevremeno su ga poredili i sa Šekspirom, a njegova drama i poezija prevođena je na nekoliko slovenskih jezika.

Otuda se svrstao među najplodnije pisce svog vremena. Sarađivao je pritom i sa brojnim listovima i objavljivao istoriografske i vojne rasprave. Čast mu je ukazana i kada je postao član tada najuglednijih institucija: Društva srpske slovesnosti, Srpskog učenog društva i Srpske kraljevske akademije.

Od 1880. godine, sada kao činovnik u penziji, mogao je i da predahne makar od državnih poslova. To mu je, pak, ostavilo prostora za još spisateljskih poduhvata. Pet decenija književnog rada obeležio je objavljivanjem Djela Matije Bana – devet knjiga sabranih drama i pesama koje je sam uredio.

Prestonica ga je, osim toga, upamtila i kao prvog inicijatora u osnivanju Društva Svetoga Save. Potom je prvi dao predlog za podizanje crkve koja će poneti ime najvećeg srpskog prosvetitelja, na istom mestu gde su 1594. godine spaljene njegove mošti.

Iako je ovu ideju izneo još 1879. godine, Društvo za podizanje hrama osnovano je tek 16 godina kasnije. U isto vreme, Matijina ideja beše i da Beograd dobije zdanje Doma Svetog Save. Ostatak životnog veka proveo je na svom imanju na vrhu košutnjačkog brega, a još se tada, za njegovog života, kraj u okolini počeo nazivati Banovac. Kasnije je poneo ime Banovo brdo, jedino na njoj nije ostala Banova rezidencija.

Da li bi bilo Jugoslovena da nije bilo Matije Bana?

Kuća Matije Bana stradala je 1914. godine tokom austrijskog granatiranja prestonice. O životu beogradskog književnika i vospitatelja ostalo je ono što je, kao član Srpske Kraljevske Akademije, sam o sebi zapisao. Znalo se i da mu je supruga Margarita poreklom bila Grkinja, a starija kći, Poleksija Todorović, postala je cenjena srpska slikarka.

Matija Ban preminuo je u dubokoj starosti, 1903. godine u Beogradu. Dok su prestoničko naselje njegovim prezimenom prozvali drugi Beograđani, srpski pisac je još za života sam kovao svoje izraze. Još davne 1835. godine, u jednoj njegovoj pesmi je zapisana reč Jugosloven. Pisac ju je tada upotrebio po prvi put, oslovljavajući tako onoga ko bi pripao ujedinjenim narodima Južnih Slovena. Gotovo dva veka kasnije, ovaj termin ostao je i u svakodnevnom rečniku svakog Jugoslovena.