Dok se u Srbiji s druge polovine 19. veka naziralo konačno oslobođenje od Turaka, nove pretnje stizale su sa istoka. Uz podršku turske vlasti, susedna Bugarska je imala plan da proširi uticaj na Makedoniju i jug Srbije.

Osmanlije su u Bugarskoj osnovale nacionalnu crkvu, takozvanu Bugarsku egzarhiju. Iako je njeno delovanje bilo van zvaničnih crkvenih kanona, Bugari su time želeli da oslabe uticaj pravoslavne crkve. Sve se to odražavalo i na običan život Srba: knjige na srpskom jeziku su nestajale iz škola, a vrlo brzo se smanjivao i broj srpskih učitelja.

Istovremeno, srpski vojnici vodili su rat protiv suseda. Kap koja je prelila čašu bio je poraz u jednoj od bitaka krajem 1885. godine. Videvši da mu narod klone borbenim duhom, odreagovao je i kralj Milan Obrenović. Valjalo je zaštititi i ohrabriti stanovništvo Stare Srbije, pa je i Vlada Ilije Garašanina podsticala ovdašnje učene ljude da što pre pomognu Srbima u ugroženim krajevima.

Ideje iza kojih je stala najučenija prestonička gospoda

Ovoga puta, iz borbenih taktika je izostalo ubojito oružje. Pisana reč, moralni podsrek i humanitarna pomoć bili su glavna oruđa grupe učenjaka koji su u Beogradu osnovali Društvo Svetoga Save. Kao neprofitno i nevladino udruženje, društvo je prioritet dalo prosveti, kulturi i humanitarnoj delatnosti.

Iza njega je stala nekolicina cenjene i obrazovane gospode tog doba. Na čelu se, kao osnivač, našao Svetomir Nikolajević, koga devetnaestovekovni Beograd pamti kao jednog od najuticajnijih intelektualaca. O ciljevima se dogovor postigao avgusta 1886., kada je održana osnivačka skupština Društva.

Već tada je Društvo Svetog Save brojalo preko 300 članova-utemeljivača. Među njima je bio i poeta Stevan Vladislav Kaćanski, a uz odobrenje prosvetnog ministra Milana Kujundžića, udruženje nije gubilo vremena da otpočne sa radom.

Usled tadašnjih okolnosti u jugoistočnim delovima Srbije, Društvo je imalo jasno definisanu "ciljnu grupu". Učitelji i đaci iz srpskih škola, kao i srpsko sveštenstvo i najsiromašniji žitelji ovih područja – njima je podrška bila najpotrebnija. Pritisak turske vlasti se najpre odrazio na nacionalni duh: narod je klonuo patriotskom i rodoljubivom borbenošću, te je Društvo delovalo sa namerom da je ponovo probudi.

U srpske crkve i škole je odmah počeo stizati veliki broj rodoljubivih knjiga. Učitelji i sveštenici su, pak, dobijali novčanu pomoć, ali je prioritet Društva bio oživljavanje tamošnjih prosvetnih ustanova.

Tome je koju godinu kasnije doprinos dao i novi ministar prosvete Vladan Đorđević, inače i sam učesnik Srpsko-bugarskog rata. Uz detaljan nacrt plana kako mladima iz jugoistočnih krajeva omogućiti da stiču obrazovanje, Društvo počinje sa osnivanjem prosvetnih ustanova širom prestonice.

Tako su mladići iz Stare Srbije i Makedonije stizali u beogradske škole. Neki od njih su i sami postali učitelji, a među proslavljenim pitomcima bio je i čuveni vojvoda Jovan Babunski. Šansu za učenje stekla su najpre siromašna i talentovana deca. Njoj su omogućene stipendije, dok su besplatne knjige, osim u škole, odlazile u narodne biblioteke i kulturne ustanove.

U naredne 4 godine, iz osnovne i "produžne" škole koje je Društvo osnovalo u Beogradu izašlo je preko 20 hiljada omladinaca iz okupiranih jugoistočnih krajeva. Avgusta 1889. godine, zahvaljujući prilozima članova i najvažnijih državnih zvaničnika, počelo se i sa izgradnjom Doma svetog Save.

Kako je misija Društva nadvladala političke izazove

Već u prvim godinama rada, Društvo Svetoga Save imalo je pododbore širom Srbije: u Kragujevcu, Nišu, Užicu, Pirotu, Aranđelovcu, Valjevu i Šapcu. Do 1891. godine, međutim, dolazi do preokreta koji će mu obustaviti rad.

Prethodno su sve aktivnosti vezane za nacionalno delovanje prešle u nadležnost konzula van Srbije. Nakon nesuglasica između konzula i Društva, udruženju se ukida državna pomoć. Pitomci su tada raspoređeni po drugim državnim školama, dok je Društvo okončalo svoje nacionalno-političke aktivnosti širom Stare Srbije.

Do obnove rada doći će tek 1903. godine. Još jedan kraći prekid nametnuo je Prvi svetski rat, ali se od početka 20. veka Društvo počinje baviti i drugim delatnostima osim prosvetnih. Širom Srbije osnivaju se zadužbine, a otpočelo se i sa izdavanjem publikacija i zbirki književnih radova. Na ovaj način je Društvo promovisalo svoj rad – tim pre što je među članovima u to vreme bila najobrazovanija i najviđenija gospoda iz cele Srbije.

Nije se zaboravilo ni na ideju negovanja patriotskog duha. Pored Stare Srbije, Društvo Svetoga Save je pomagalo i Srbima u Bosni i Hercegovini. Članovi udruženja nisu gledali na to ko je koje vere bio – njihova deviza glasila je Brat je mio, koje vere bio. Delatnost je nastavljena sve do 1941. godine, kada je ponovo prekida Drugi svetski rat.

Novo ime, stare vrednosti: Društvo "Sveti Sava" 50 godina kasnije

Nakon poduže pauze od pola veka, ideja o ponovnoj obnovi rada zaživela je 1994. godine. Profesori univerziteta, novinari, umetnici i predstavnici javnih, kulturnih i naučnih ustanova – njih preko 80 – jednoglasno su usvojili novi Statut Društva.

Udruženje je sada ponelo ime Društvo "Sveti Sava". Tradicionalno se svake godine proslavlja praznik Svetog Save, dok se školarci ohrabruju na čitanje i sticanje znanja. Iz godine u godinu organizuju se tribine za građanstvo, te i nakon decenija postojanja Društvo ostaje verno idejama za koje su se uvaženi članovi od samog početka zalagali.