Kada je neko imućan, obrazovan, pa još potkovan pedigreom, po pravilu se na njega gleda sa dužnim poštovanjem. Kada takav jedan gospodin odluči da živi i radi u Srbiji, u praksi bi to ipak moglo biti drugačije – pogotovo ako je to Srbija s polovine 19. veka.

Umelo je biti još nezgodnije ako je to rad u državnoj službi, pa još po nalogu onih koji su pomalo iznad zakona. Tako nešto je na svojoj koži osetio i Jovan Hadžić. Na stranu bečke diplome i peštanski doktorati (a još više dobra namera da se od Kneževine uredi moderna država), događalo se i tada da znanje i struku nadjačaju sukobljeni interesi. A Hadžić, kao savremenik Vuka Karadžića i Đure Daničića, parirao je znanjem kakvim je malo ko u to vreme mogao da se pohvali. Put ga je od rodnog Sombora vodio preko Beča, Pešte i Novog Sada, ali je prašinu podigao tek došavši u Beograd. Dok su ga jedni hvalili a sa drugima se hvatao u koštac, istorija ga je upamtila kao jednu od najobrazovanijih ličnosti svog vremena.

Đak za primer i poliglota sa dva imena

Mada je imao sreće da mu roditelji budu bogati trgovci, Jovan Hadžić (Sombor, 1799 – Novi Sad, 1869) još kao školarac je ostao bez oca. Uzeo ga je pod svoje ujak Gedeon Petrović, tada ugledni bački vladika. Petrović se pobrinuo da svom nećaku pruži valjano obrazovanje, te je Jovan đačke dane proveo u srpskoj i nemačkoj školi. Nakon završene gimnazije u Sremskim Karlovcima, odlazi na studije filozofije u Pešti.

Taj ga je odabir, ipak, kratko držao: posle tri godine prelazi na studije prava koje nastavlja u Beču, dospevajući među najbolje studente rimskog prava. I pre nego što je sa fakulteta izašao sa doktorskom titulom, Hadžića su tokom školovanja hvalili na sav glas. Osim što je govorio nemački, latinski, ruski, francuski, engleski i italijanski, „naročito se odlikovao u grčkom jeziku, klasičnim piscima, mađarskoj književnosti, estetici, fizici, ekonomiji i tehnologiji“ – i više nego dovoljno da uđe u krug najobrazovanijih Srba svog vremena.

Interesovanja su mu ipak daleko prevazilazila put formalnog obrazovanja. Kao svestranog mladića sa afinitetom prema jeziku i pisanoj reči, Hadžića je više od svega zanimala srpska književnost. Počeo je i sam da objavljuje stihove i prozu i potpisuje ih pseudonimom Miloš Svetić. U to vreme je ovo bio rasprostranjen trend među piscima, pa su imena tuđih nacionalnih korena zamenjivali pseudonimi karakterističniji za narod kome pripadaju. A Hadžić je, još kao student u Beču, imao još jednu veliku želju: da okupi udruženje koje bi objavljivalo dela srpskih književnika.

Prvi put u Beogradu i poziv koji se ne odbija

Da bi najzad osnovao „Maticu srbsku“, svršenom pravniku bila je potrebna pomoć još nekolicine imućnih sunarodnika. Februara 1826. godine, u Pešti je osnovana najstarija srpska naučna i kulturna ustanova. Hadžić je, kao najobrazovaniji među suosnivačima, skovao statut i pravila udruženja, te odmah došao na mesto prvog predsednika.

Nastavio je u isto vreme i putem pravne karijere. U Novom sadu otvara advokatsku kancelariju, a od 1830. godine postaje direktor novosadske Srpske gimnazije. Za Hadžića se do tad već pročulo i u Kneževini Srbiji. Zahvaljujući novom Hatišerifu, država je tih godina osvajala autonomiju, a po Kneževom nalogu se spremalo i uređenje novih zakona.

Borba sa političkim vetrenjačama

Na poziv Miloša Obrenovića, Jovan prvi put dolazi u Kneževinu 1837. godine. Prvi čovek Srbije poverio mu je izradu Građanskog zakonika, za koga je Hadžić odmah procenio da bi ga valjalo iznova sastaviti. Imao je primedbe i na rad Državnog saveta, jer su i zakoni i savet pre nalikovali produženoj ruci vladara.

Od tog trenutka počinju i prva razmimoilaženja. Pre svega, pojedini Hadžićevi predlozi se nisu svideli knezu Milošu. Naime, vladaru nije bilo sasvim pravo da se državne institucije i sudovi učine nezavisnijim. Na sve to, uvaženi pravnik se neskriveno priklanjao suparničkoj dinastiji Karađorđević. Uz sukobe sa tada najvišim autoritetima, krojenje Građanskog zakonika se odužilo na nekoliko godina.

Pritom, za izradu je imao rok od dve godine, ali i veoma pristojnu novčanu nadoknadu. Pored 200 srebrnih talira mesečno za rad u državnoj službi, Hadžića je čekala i nagrada od 2.000 dukata. U isto vreme, dobio je još jedno mesto u krugu učene gospode – 1842. godine postaje dopisni član novoosnovanog Društva srpske slovesnosti. Naposletku, Hadžićev rad je ispratila smena dinastija i privremeni povratak u Novi Sad, a u Srbiju ponovo dolazi nakon izbora Aleksandra Karađorđevića za novog Kneza.

Kako je jedan pravnik uskomešao državni vrh

Iako je još tada važio za doslednog pobornika prava i zakona, Hadžić je zbog građanskog zakonika dočekan uz mnoštvo kritika. Naime, uzor mu beše austrijski zakonik iz 1811. godine, a i on sam se, kao osvedočeni poznavalac rimskog prava, radije priklanjao „zapadnoj“ organizaciji državnih zakona.

Ovdašnjoj vlasti i Skupštini se, pak, nije dopala ideja delimično „vezanih ruku“ u državnim i sudskim pitanjima. Otuda je na pojedine Hadžićeve predloge u startu uložen veto. Najveći trn u oku Državnom savetu bila je izmena zakona o nasleđivanju, kojom je Hadžić izneo do tada nezapamćenu novinu: da naslednici imovine mogu biti i ženski članovi porodice.

Vlastodršcima je ovako nešto bilo potpuno neprihvatljivo. Uprkos zahtevu kneza Aleksandra da zakonik što pre stupi na snagu, Državni savet je pre toga izričito zahtevao da se dotični predlog izmeni. Tek tada je Građanski zakonik dobio zeleno svetlo: obnarodovan je u aprilu 1844. godine, a kuriozitet beše i to što je, nakon austrijskog i francuskog, ovo bio tek treći zakonik te vrste u Evropi.

Ipak, prozivke na Hadžićev račun su i dalje pljuštale. U Savetu su smatrali da im je „naturen zakon u tuđinskom duhu“, dok se u najobrazovanijeg Srbina upirao prst kao u „kosmopolitu bez osećanja za osobitosti naše narodne kulture“

Najviše prašine podigle su sporne uredbe o nasleđivanju – dok se Hadžić na prvom mestu vodio „modernijim“ zakonima, to se očito kosilo sa ovdašnjom tradicijom po kojoj ženskim članovima nije bilo dopušteno da nasleđuju porodični imetak. Otuda su, kako se smatralo, Hadžićevi zakoni „remetili ovdašnji socijalni razvitak“.

Između dve vatre i (zakasnelog) priznanja

Uprkos mnogim zamerkama neistomišljenika, novi Građanski zakonik bio je i Hadžićev najznačajniji poduhvat u srpskom pravu. Priznanja za to je, doduše, dobio tek nekoliko decenija posle smrti. Hadžića je među prvima branio Slobodan Jovanović, najpoznatiji istoričar srpskog prava – osim što ga je štovao kao pionira među srpskim pravnicima, posebno mu je priznavao napor „da od jedne zemlјe još primitivne, s patrijahalnim pojmovima i hajdučkim naravima, načini modernu državu”.

Ipak, nisu svi delili to mišljenje, naročito zbog pometnje nastale oko revidiranja zakonika. Nedugo po njegovom usvajanju, na Hadžića su se ustremili i oni moćniji od zakona. Otuda se pod znakom pitanja našlo njegovo mesto u državnoj službi, a na „crtu“ mu je nakon toga izašao i Vuk Karadžić.

Nastaviće se...