Koliko biste daleko išli da odbranite nešto što vam je vredno; toliko vredno da biste zarad toga rizikovali život?

Za beogradskog učitelja Miladina Zarića (1889–1976), parola dao bih svoj život za... bila je mnogo više od pukog hvalisanja. Do pred kraj 1944. godine, Drugi svetski rat već je iznedrio nebrojenih heroja i vrlih im podviga. Gospodin Zarić je svoje mesto među njima našao zahvaljujući neobičnoj akciji spašavanja, gde je glavna uloga pripala i jednom starom, prestoničkom mostu.

Foto: Privatna arhiva porodice Zarić

Rodom iz Kosjerića u Zlatiborskom okrugu, tada 55-godišnji učitelj živeo je u Karađorđevoj ulici u Beogradu. Prethodnih godina rata bio je svedok mučne pogibije stotinu njegovih Kosjeraca, među njima i svojih učenika i suseda. „Dan i noć sam mislio kako da se osvetim hitlerovcima“, priznao je Zarić godinama kasnije. Njegova osveta, doduše, ni izbliza nije nalikovala hladnokrvnim „operacijama“ nemačke vojske, no beše dovoljno smela da mu donese status prestoničkog heroja.

Miladin je, inače, već imao ratnoga iskustva – u Prvom svetskom ratu preživeo je albansku golgotu, a prethodno je, kao rezervni oficir u Balkanskim ratovima, uspeo da deminira most na reci Šemnici kod Bitolja. Iz njegovog stana u Karađorđevoj 69 pružao se pogled na Stari savski most, u to vreme jedinu vezu sa susednim Sremom. Most kralja Aleksandra i Pančevački most tada već behu srušeni, a jedini preostali most na Savi, onaj u Šapcu, bio je u jako lošem stanju. Tim pre je i značaj Starog mosta bio veći, a tog oktobra 1944., učitelj je svakodnevno imao prilike gledati kako Nemci pod njega postavljaju eksploziv u nameri da ga detoniraju i sruše.

Foto: Nemački propagandni list "Del Adler", 29. april 1941.

Operacija na život ili smrt

Borbe za oslobođenje Beograda tada su već bile u punom jeku, a Stari Savski most trebalo je biti jednom od prestoničkih „žrtava“. Više od 3 meseca Zarić je, kadgod mu se ukazala prilika, pomno proučavao kuda vode kablovi koje su Nemci pod njega postavljali, i kako su to mine bile spojene sa detonatorom. I odmah je znao šta mu je činiti: „Ili da ga spasem ili da ginem” – beše tada moto beogradskog učitelja.

A Dan D osvanuo je 20. oktobra 1944., kada je Miladin iz podruma svoje zgrade začuo poklike Rusa iz komšiluka. Nedeljama obuzet idejom da ga „pošto-poto spase”, istrčao je iz podruma i uputio se ka mostu. Sa grupom ruskih vojnika Miladin je potom pregledao sve stubove, i spazio da se ispod trećeg nalaze drveni sanduci sa eksplozivom.

Hrabra grupa sa učiteljem Zarićem na čelu, u tom trenutku je bila opkoljena sa 3 strane: partizani i crvenoarmejci polako su nadirali, dok je nemačka vojska pokušavala da se povuče. Da zlo bude veće, upaljeni fitilj na detonatoru već je uveliko šištao. Ruski vojnici su ostali u zaklonu, a Miladin je, zgrabivši ašov koji je ležao pokraj mrtvog nemačkog vojnika, dotrčao do stuba i počeo udarati po detonatoru.

Iako su ga Nemci istog trena zasuli kišom metaka, Zarić je uspeo preseći belu žicu. Šištanje je prestalo, i Stari savski most je bio spašen. Da je samo nekoliko minuta zakasnio, Miladinov hrabri poduhvat bi se nesumnjivo završio tragično – kako za njega samog, tako i za voljeni mu most.

Veliku sreću gospodin Zarić imao je, pritom, i zbog svojih pređašnjih ratnih iskustava. Da je kojim slučajem presekao pogrešnu žicu, ceo most bi odleteo u vazduh. I nije to tada bila jedina učiteljeva zasluga – iz prethodnih ratova već je pobrao ordenje poput Krsta kralja Petra prvog, Albanske spomenice i zlatnog i srebrnog ordena za hrabrost „Miloš Obilić”. Sada ih je imao pokupiti još nekoliko: naime, 18. decembra iste godine Zariću je uručen još jedan Odren za hrabrost, a za smelo spašavanje mosta dobio je i ruska i bugarska odlikovanja.

Foto: Евгений Халдей - Sovjetksi i jugoslovenski vojnici u akciji oslobađanja Beograda

Mirni život diskretnog heroja

Pa ipak, neustrašivi učitelj je, po rečima svoga sina Miloša, naročito u svojim poznim godinama živeo povučeno. I pod stare dane je voleo šetati Starim savskim mostom, a o svom hrabrom činu retko je govorio. To je kasnije potvrdio i Miladinov unuk, dodajući kako „deda nije voleo da se eksponira, jer pravi junaci nikada ne govore o sebi“.

Na kraju krajeva, gospodin Zarić je, i pored svih odlikovanja, prevashodno bio i ostao –  narodni učitelj. Po sopstvenom priznanju, to beše poziv koji bi odabrao i kada bi imao prilike nanovo da se rodi. Miladinov sin otkrio je da je njegov otac u jednom starom drvenom sanduku dugo čuvao kaput izrešetan mecima – isti onaj koji je nosio tog 20. oktobra ’44. Žitelji njegovog rodnog Kosjerića sećaju ga se sa radošću, a u Beogradu je, osamdesetih godina prošlog veka, pokrenuta inicijativa da Stari savski most po njemu ponese ime.

To, naposletku, beše i želja Miladinovog unuka. Ipak, do dana današnjeg, most koji spaja dve obale Save ostaje bez obeležja na hrabri učiteljev čin. Jedini podsetnik tome danas je jedna ulica u Borči, koja je, odlukom Skupštine grada iz 1990. godine, nazvana po njemu.