Kada joj je stasiti potporučnik prišao i zamolio je za ples, šesnaestogodišnja Nemica Lujza, inače kćer cenjenog beogradskog inženjera, više je bila nezainteresovana nego impresionirana manirima galantnog mladića. Potporučnik kavaljerskog držanja pojavio se te večeri na oficirskom balu, na kome su domaćini bili roditelji mlade Nemice.

Nisu bili impresionirani ni gospodin i gospođa Krikner, ali je njihova kći, mada nerado, ipak zaplesala sa džentlmenom. Četiri godine kasnije, zamenila je svoje prezime njegovim. Njen suprug, vojvoda Živojin Mišić – kavaljer koji ju je one večeri zamolio za ples – stekao je za života preko 30 odlikovanja. Njegovu lepu izabranicu Lujzu krasila je sebi svojstvena hrabrost, koje se nije odricala ni nakon suprugove smrti.

Ljubav na prvi (ili drugi) pogled

Slučajni susret u aranđelovačkom Starom zdanju bio je, ispostavilo se, više od samo jednog plesa. Lujza Krikner je u Aranđelovcu te 1881. godine letovala sa ocem i majkom, budući da je Fridrih Krikner sagradio letnjikovac u varoši koja mu se dopala po prvom dolasku.

Šesnaestogodišnja Lujza bila je rođena u Beogradu, a tog leta se zatekla na balu koji su Aranđelovčani upriličili za oficire. Nadomak grada je vežbao i bataljon u čijem sastavu je bio potporučnik Mišić.

I pored inicijalne neoduševljenosti, Lujza i Živojin su se zavoleli na prvi susret. Jedina nevolja bila je negodovanje Lujzinih roditelja. Nije vredeo ni duboki naklon kojim ih je Mišić zamolio za ples sa njihovom kćeri. Kada je Lujza poželela da postane potporučnikova supruga, potegnuti su svakojaki kontraargumenti: od uboge potporučničke plate i nomadskog vojničkog života, do činjenice da je Mišić bio sin siromašnih seljaka.

Isplivao je naposletku i pravi razlog protivljenja. Živojin Mišić je pripadao pravoslavnoj veri, a njegova izabranica – reformatorskoj crkvi. Kriknerovi preko toga nisu hteli da pređu, te je Lujzi preostalo da se usprotivi svojoj porodici.

Za to joj je sledela i „kazna“ – roditelji su odbili da mladencima poklone miraz. Poslednjeg oktobarskog dana 1884. godine, Lujza i Živojin su se venčali u Vaznesenjskoj crkvi u Beogradu.

Sa vojvodom u dobru i u zlu

Uprkos roditeljskom vetu, budućnost tek venčanog para obećavala je istinsku ljubav i sreću. Upotpunio ih je i podmladak novopečene porodice Mišić: kćerke Eleonora, Olga i Anđelija, te sinovi Radovan, Aleksandar i Vojislav. Ipak, poneki argumenti koji Lujzu nisu odvratili od udaje obistinili su se kada je zemlju zadesio Srpsko-bugarski rat.

Sem revnosnog učešća u bitkama, Živojin Mišić (sada već kapetan, a uskoro major i pukovnik) menjao je mesto boravka u skladu sa službom. Bezbrižan porodični život nije dugo potrajao, tim pre što su se uskoro razbesneli Balkanski ratovi i Prvi svetski rat.

Za Mišića, unapređenog u najviši čin vojvode, retko kada je bilo mesta pesimizmu – sve dok od Vrhovne komande nije stiglo naređenje o povlačenju preko Albanije. U međuvremenu, za očevim stopama pošla su i dvojica starijih sinova, našavši se u jedinicama srpske vojske kao oficiri.

I sam vojvoda je u to vreme već plaćao danak svojim zdravljem. Ipak, muška strana porodice nije se borila sama. Prema Albaniji je pošla i Lujza, prateći supruga i sinove u jednom od najtežih trenutaka u istoriji. Najzad, ukrcala se na brod do Francuske, gde su spas potražili i ostali izbegli iz Srbije. Za to vreme, Živojin je sa sinovima krčio put ka Krfu.

Lujza se sa porodicom ponovo sastala tek 1917. godine. Na licu mesta je svedočila proboju Solunskog fronta, viđajući porodicu tek koliko su ratne prilike dozvoljavale. Pred sam kraj rata, Mišići se sa srpskom vojskom vraćaju u Beograd.

 

Nastaviće se...