Jedan od prvih pravoslavnih hramova u Beogradu je Crkva Vaznesenja Gospodnjeg u ulici Admirala Geprata. Za više od vek i po svog postojanja, ova građevina bila je svedok razvoja našeg grada, koji je sa njim delio sve radosti, ali i tragične trenutke. Naime, nekadašnja vojna crkva, bila je poprište stradanja nevinih žrtava koje su u danima aprilskog bombarovanja pod njenim krovom potražili spasenje.

Taktički potezi srpskih kneževa

Beograd kakvim ga danas poznajemo, počeo je da se razvija tridesetih godina XIX veka. Napuštajući polako sigurnost nekadašnjeg Šanca koji je opasivao drevni grad još od vremena austrijske vladavine početkom XVIII veka, Srbi su mic po mic naseljavali okolinu i stvarali takozvanu srpsku varoš. Podeljena po čaršijama, u svakoj su svoj novi dom našle zanatlije određenog zanata. Tako je ispod Terazijske terase formirana Abadžijska čaršija, a nešto niže je započeta izgradnja konaka za sinove kneza Miloša i čitav niz vojnih objekata – od kasarne do vojne škole, i kasnije, vojne akademije.

Pošto mala Crkva svetog Marka na Tašmajdanu nije mogla da zadovolji potrebe vernika iz Savamale i okoline, a pošto se verska služba za vojnike obavljala pod šatorom koji je služio kao privremena kapela, odlučeno je da se na placu između novog konaka i kraja Abadžijske čaršije sagradi crkva. Na molbu beogradskog mitropolita Mihaila, knez Mihailo je po svom povratku u Srbiju. Istovremeno, konak u Savamali poklonio je državi za potrebe državnog saveta.

Izgradnja Vaznesenjske crkve

Crkva Vaznesenja Gospodnjeg podignuta je dobrovoljnim prilozima Beograđana po nacrtima Pavla Stanišića i Jovana Ristića u periodu između 1860. i 1863. godine. U osnovi, zamišljeno je da crkva bude duga 14 hvati, a široka 5,5 hvati i izvedena u stilu romantizma, koji je tada bio popularan u Srbiji. Radove je po ceni od 5.000 cesarskih dukata izvodio austrijski građevinar Josif Štok, dok je za živopisanje bilo povereno Nikoli Markoviću-Raspopoviću.

Iako je većina radova bila završena pred kraj 1862. godine, osvećenje crkve obavljeno je 29. marta 1863. godine. U prve tri godine Vaznesenjska crkva bila je pre svega vojna crkva, da bi posle toga bila izdvojena kao zasebna parohija.

Zanimljivo je da originalni ikonostas koji je izradio Marković-Raspopović nije naišao na odobravanje stanovnika i crkvenih vlasti, te je dve decenije kasnije zamenjen ikonostasom koji i danas krasi crkvu, a delo je slikara Steve Todorovića.

Sučesnik u dobru i zlu

Vaznesenjska crkva bila je ne samo duhovni centar, već i je i parohijski dom jedno vreme imao obrazovnu ulogu. Naime, kada je na zahtev paroh izgrađena zgrada na uglu današnje ulice Kraljice Natalije i Dobrinjske, bilo je predviđeno da je dan deo služi kao privremeno sedište osnovne škole. U naredne četiri decenije, ovde će biti smeštena i Niža gimnazija, Treća beogradska gimnazija, te Ženska učiteljska škola do izgradnje sopstvene zgrade u neposrednoj blizini.

Vaznesenjska crkva podnela je i teret ratnih sukoba koji su se nadvijali nad Beogradom. U prvom svetskom ratu granata je pogodila severni zid, ali nije eksplodirala. Na ovom mestu ostaće do 1921. godine, kada je započeta i rekonstrukcije crkve.

Važnu ulogu imala je i u obležavanju Spasovdana, hramovske slave i slave grada Beograda. Svake godine je u njoj o prazniku vršeno svečano bogosluženje, posle koje bi se svečana litija uputila do Saborne crkve.

Vatrena kiša nad hramom

Najtužniji dan u novijoj istoriji Beograda, 6. april 1941. godine, ostavio je trag i na ovom hramu. Naime, u pripremama za mogući napad od strane Nemačke, u porti crkve iskopana su dva skloništa, s nadom da bar verski objekti neće biti bombardovani. Kobnog uskršnjeg jutra, stanovnici okolnih ulica, potražili su spas o vatrene kiše u hramu.

Nažalost, Vaznesenjska crkva bila je jedna od onih koje su bile žrtvovane u prvom naletu aviona. Bomba težine 1,5 tone, pala je u deo rova-skloništa koji se prostirao u ulicu Admirala Geprata, napravivši veliku rupu, a od snage eksplozije srušen je i deo ogradnog zida. Prilikom udara, gotovo svi koji su svoje utočište potražili u ovom rovu zatrpani su pod naslagama zemlje. Tragedija nikada ne ide sama, tako da su još dve bombe udarile u rov uz ulicu Kneza Miloša, ali srećom nije bilo žrtava. Od siline udara, i sama crkva doživela je velika oštećenja – sva stakla i vrata bila su izbijena, a građevina je na dva mesta napukla.

Prizor koji je ostao posle ovog zločina bio je više nego potresan. Iskopavanjem je utvrđeno da je u napadu poginulo 180 građana, pretežno žena, dece i starijih, koji su sahranjeni u zajedničku grobnicu na Novom groblju. U znak sećanja na njih, svakog 6. aprila u hramu drži poseban parastos za žrtve.

Od rata do danas

U poratnom periodu, iako izuzetno teškom, izvršena je popravka crkve. Posle obnove, hram je 25. novembra 1962. godine osveštao Njegova svetost patrijarh srpski German. Pet godina kasnije, crkva je dobila i svoj današnji spoljašnji izgled u veštačkom kamenu, kao i status spomenika kulture grada Beograda.

Od 1993. godine kada je obnovljeno obeležavanje krsne slave Beograda Spasovdana, Vaznesenjska crkva ponovo je postala mesto na kome počinje svečana povorka kojom se obeležava ovaj dan.