Na čelu sa Milanom Vukosom, Televizija Beograd je besprekorno savladala još jednu od važnih lekcija. Za to vreme, mnogo se moglo naučiti i od samog direktora – pre svega, da i važni ljudi u politici moraju poštovati pravila.

Akronimi koje su upamtili i Beograd i svet 

Naročito se to odnosilo na pravila koja su sami skovali. Naime, dok je u Televiziji Beograd još bio na direktorskom mestu, Milan Vukos je odredio da svako mora imati propusnicu za ulazak u zgradu. Dogodilo se, ipak, da je sam direktor to smetnuo s uma, i to istoga dana kada je pravilo stupilo na snagu.

Stigavši do zgrade televizije, za propusnicu ga je u šali upitao jedan od radnika obezbeđenja. No, nije ni u ovom slučaju bilo gledanja kroz prste, čak ni za prvog čoveka televizije. Shvativši da propusnice nema, Milan Vukos je ostao pred vratima sve dok mu vozač, kome je brže-bolje naložio da interveniše, nije pribavio legitimaciju.

Moglo se od njega naučiti i da kultura i umetnost u životu prestonice zaslužuju posebno mesto. Otkako su zaživele manifestacije poput BEMUS-a, BITEF-a i FEST-a, tako je i Beograd postao domaćin umetnicima iz celog sveta. Milan Vukos je, pak, u tome imao svesrdnu podršku prvog čoveka grada, budući da su i Branku Pešiću išle zasluge za to što je Beograd u svakom pogledu počeo nalikovati modernim zapadnim prestonicama.

Godine u kojima je Evropa dolazila u Beograd

Beograd je sada bio prava kulturna metropola, sa manifestacijama koje su rušile internacionalne granice i u Beograd dovodile svet. Najvažnija imena filmske umetnosti i holivudske zvezde okupljale su se na FEST-u, a ovakav festival, počev od 1971. godine kada je prvi put održan, beše jedina takva manifestacija u svim socijalističkim zemljama.

Podrška je stigla najpre od gradonačelnika Pešića, koji je odmah tome namenio i budžet i infrastrukturu. Želja mu je bila da i Beograd dobije internacionalni festival, a u međuvremenu, svoj kutak slobode su dobili i glumci koji su umesto ekrana odabrali daske koje život znače. Tako ni u godinama kada je medijima dirigovala država, na BITEF-u nije bilo mesta cenzuri. Kao i na filmu, na pozorišnim daskama su se našli glumci svetskog kalibra. A osim velikih glumaca, u prestonici je bilo mesta i za mališane širom Evrope. Tako su se beogradska deca družila i sa evropskom, začinivši svoje druženje muzikom i plesom.

Skromno sećanje na borca za lepši Beograd

Dok se u prestonici tih godina kultura shvatala ozbiljno, Milan Vukos je imao običaj, kao što je to umeo u gimnazijskim i studentskim danima, posmatrati sve(t) kroz prizmu šale. Iz njegovog pera izašale su i „Uspo(n)mene“ – memoari obojeni humorom u kojima su trenuci iz njegovog radnog veka dobili prizvuk anegdota.

U njih je „spakovao“ i susrete od kojih su poneki morali proći bez (mnogo) reči, a kao ministru i javnom delatniku išli su u „rok službe“. Dogodilo se, naime, da je posetu Jugoslaviji 1972. godine upriličila britanska kraljica Elizabeta. Iako je do tada već osvajao važne i istaknute pozicije, Milan Vukos se u to vreme još nije mogao dičiti besprekornim poznavanjem engleskog jezika.

Otuda je i „razgovor“ sa kraljicom protekao ćutke. Jezičke lekcije je savladao nešto kasnije, a s druge polovine ’80-ih, zauzima još jednu istaknutu poziciju. Na mestu ambasadora Jugoslavije u Venecueli proveo je četiri godine, dok ga 1990. godine po povratku u Beograd nije dočekao rat.

Nedugo potom, Milan Vukos se povlači i iz javnog života. Tokom narednih godina, u zaborav polako pada i većina njegovih zasluga, ali je svedočanstvo ostalo u vidu svega što je za Beograd učinio. Preminuo je 2016. godine, a njegovo ime ponela je jedna ulica na Zvezdari.