Kada se 1915. godine našla sred mukotrpnog putešestvija Albanijom, izgledi srpske vojske bili su poprilično mršavi. Hladnoća i isrcpljenost, nakon žestokog udara od strane Trojnih sila, imali su dobre šanse dokusuriti već "načete" vojnike. U tako nezavidnom položaju – i u trenutku kad svetom besni jedan od najžešćih sukoba – jedini način da spasete preostalo ljudstvo jeste da vam se pritekne u pomoć. Takvu pomoć Srbija je našla u savezničkim poduhvatima Velike Britanije i Francuske.

Štaviše, francuska vlada početkom 1916. odlaže sve rečne transporte, poslavši brodove koji će srpsku vojsku brže-bolje prevesti na Krf. Podrška stiže i od SAD u vidu finansijske pomoći, i uprkos poražavajućim gubicima ljudstva, dramatična akcija spašavanja postaje korak ka nastavku borbe iz koje će Srbija i njeni saveznici izaći kao pobednici Velikog rata.

Politika, uz sve svoje specifičnosti, nije nimalo lagan teren ukoliko želite privoleti moćne i uticajne da vam se nađu u nevolji. Da bi takvu podršku zavredela, Srbija je politička prijateljstva gradila decenijama unazad. Pronicljivost u vaganju sopstvenih interesa spram tuđih, te poznavanje političkih taktika bio je tek deo arsenala predstavnika tzv. "zlatnog doba srpske diplomatije". Stojan Novaković, Jovan Ristić, Đorđe Karić, i među njima "poete u fraku" Branislav Nušić i Milan Rakić, seme tog prijateljstva posejali su mnogo, mnogo ranije.

 Foto: Wikipedia / Đuzepe Felići - Kardinal Meri del Val i Milenko Vesnić potpisuju Konkordat između Svete stolice i Srbije 24. juna 1914, samo par dana pre atentata u Sarajevu

Od izgnanstva i bede do prestižnih sveučilišta Evrope

Tek što se počela oporavljati od srpsko-turskih ratova i Velike istočne krize, Srbija je početkom 20. vek svedočila raspadu Otomanske imperije i Austrougarskog carstva. Turbulentna politička dešavanja, ipak, iznedrila su i tračak nade – skup na Berlinskom kongresu 1878. napokon donosi garanciju nezavisnosti.

U ovakvom istorijskom trenutku stasavao je mladi Milenko Vesnić. Kao beogradski gimnazijalac, Vesnić je u srpskoj prestonici do tada već treći put našao dom. Nedugo po rođenju (godina je 1862.), sa porodicom napušta rodno selo Dunišići i odlazi put Grdice u okolini Kraljeva.

Milenku je ovo možda bila prva, ali njegovoj mnogočlanoj porodici već ko zna koja po redu selidba. Poreklom iz Golubovaca (Crna Gora), Vesnići su iz domovine već prešli put Toplice, Peštera i Šumadije. Do tinejdžerskih njegovih godina, ipak, skrasili su se u Beogradu, gde se Vesniću otvaraju vrata akademskog obrazovanja.

Kroz njih prolazi najpre kao polaznik Velike škole i student pravnih nauka. Za prvim vratima otvaraju se i druga, ona evropska: posvećenost nauci vodi ga do titule prvog srpskog doktoranda u Minhenu, a potom i na usavršavanja u Londonu i Parizu.

Vanserijsko obrazovanje pružilo je Vesniću čvrste temelje pri počecima diplomatsko-pravne karijere. Kao sekretar poslanstva u Carigradu, od 1891. godine našao se u diplomatskoj službi Kraljevine Srbije. Dve godine kasnije, ponovo se vraća na beogradsku Veliku školu, ovoga puta kao profesor međunarodnog prava.

Njegov zavidni diplomatski angažman tek je bio u začetku. I mada je do njega dospeo ličnim trudom i zalaganjem, isti je začet još tokom Vesnićevih ranih godina. Svoje pretke je imao među srpskim hajducima, ali patriotski duh Vesnića oblikovalo je i stasavanje u doba snažnog nacionalnog osvešćivanja. Ono što ga je svih godina vodilo bila je, samim tim, i težnja ka ideji nacionalnog ujedinjenja, a takve ambicije dodatno su podgrejane društveno-političkim prilikama na prelazu vekova.

Prvi put se u Srbiji tada osećao nagoveštaj nezavisnosti od Osmanskog carstva. Skretanjem s istoka ka zapadu trebalo je, takođe, prevaliti put do moderne evropske države. U takvom ambijentu, Milenko Vesnić bio je od onih koji su imali sposobnost i nameru da prilike iskoriste na pravi način – ne samo kao ogledalo ličnih, već i nacionalnih interesa i ciljeva.

 Foto: Kongresa biblioteka / Bain News Service - dr A. Trumbić, N. Pašić, Milenko Vesnić, dr I. Zolger na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. 

Kako je Srbija zavredela protekciju svetskih sila

Za diplomate ondašnjeg Beograda nije bilo bolje prilike da se dokažu kao vrsni političari i pregovarači. Odlazeći na školovanje u inostranstvo, mladi intelektualci dokazali su da Srbija i te kako imala stručnjake zavidnih diplomatskih umeća. Iskustvo se, pritom, dalo steći i na domaćem terenu. Što se Milenka Vesnića tiče, on je svoje ideale ostvarivao kao poslanik na listi Radikalne stranke Nikole Pašića, te kao ministar prosvetni u Pašićevoj Vladi. Političke i nacionalne stavove se, inače, nije libio slobodno iskazati, zbog čega ubrzo pada u nemilost kralja Milana Obrenovića. Iako je zbog toga odležao zatvorsku kaznu, to ga ne odvlači od profesije pravnika i političara.

Naprotiv; blistava diplomatska karijera tek je bila pred njim. Počev od 1904., Vesnić stupa na poziciju srpskog kraljevskog poslanika u Parizu. Plodovi tog zalaganja ubiraće se deceniju kasnije, u trenucima kada Srbiju snalaze novi ratni izazovi.

Balkanski ratovi, a potom i Prvi svetski rat, ponovo su uzdrmali i mnogo jače sile. Sa druge strane Atlantika, pak, jačala je još jedna – SAD postaju važan činilac na međunarodnoj političkoj sceni, dok Oktobarska revolucija na istoku rađa Savez Sovjetskih Država. Obe su, pored Francuske i Britanije, stale na srpsku stranu tokom Velikog rata, te je valjalo sa saveznicima negovati prisne političke odnose.

Vesnić je toga bio svestan, koristeći svaku priliku da stekne njihovu naklonost. Srpsko-francusko prijateljstvo već je počivalo na stabilnim temeljima, te je od presudnog značaja bilo pridobiti podršku Amerike.

Oženivši bogatu Amerikanku po imenu Blanš Ulman, Vesnić je vrlo dobro upoznao aktuelne prilike u SAD. Iako Amerika, zarad očuvanja neutralnosti, zvanično nikada nije zauzela strane u ratu, Vesnić je želeo pošto-poto obezbediti američku podršku.

 Slika: Sotebi / Jean Béraud - Blanš Ulman Vesnić

To mu polazi za rukom kada se krajem decembra 1917., kao šef Srpske ratne misije, našao pred američkim Kongresom. U roku od dva meseca, Vesnić je održao preko 50 govora. Uz ostale predvodnike misije – među kojima i Nikolu Pašića i Simu Lozanića – ostavio je izuzetan utisak na predsednika Vudroa Vilsona i američkog sekretara Roberta Lansinga. I mada konkretan stav Amerike po pitanju jugoslovenskog ujedinjenja u tom trenutku izostaje, Misija je Srbiji ipak obezbedila finansijsku pomoć tokom rata.

Dobri odnosi sa SAD pokazaće se presudnim i po okončanju sukoba. Godine 1918., na dnevni red dolazi dugo iščekivana ideja o ujedinjenu naroda Balkana. Amerika će je ovog puta podržati, te Aleksandar Karađorđević osniva vladu sa zadatkom pripremanja prvog Ustava nove države. Mandat za stvaranje Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, uz mesto premijera, poveren je upravo Milenku Vesniću.

Od univerzitetskih dana u Minhenu, do trenutka kada je ideju o nacionalnom ujedinjenju i sam dobio priliku ostvariti, Vesnićeva karijera krunisana je ulogom u stvaranju nove države. Uz neumorne napore da Srbiji obezbedi status ozbiljnog igrača na međunarodnoj političkoj sceni, tridesetogodišnju diplomatsku karijeru okončao je u francuskoj prestonici. Pred kraj života, naime, ponovo uzima mesto poslanika u Parizu, dok ga unuk Radoslav Vesnić mlađi u svojoj monografiji naziva "gransenjerom srpske diplomatije".

Milenko Vesnić umro je 1921. godine u Parizu. Sahranjen je u Aleji velikana beogradskog Novog groblja.