Na prvi pogled malog toga povezuje beogradsko naselje Neimar i zadužbinu kneginje Milice manastir Ljubostinju. Neko bi pomislio da ih povezuju hramovi, neki tajni beleg i uspomena da je slavna vlastelinka boravila u Beogradu, možda nešto treće. Međutim, pažljiviji pogled na mapu ovog dela Voždovca, otkriće ime Rada Neimara, istog onog majstora koji je svoje ime za večnost uklesao u pragu Crkve Uspenja Presvete Bogorodice u manastiru pored Zapadne Morave.

Ali, kao i uvek kada je u pitanju Beograd, priča o najpoznatijem srednjovekovnom graditelju ovde tek počinje.

Čekić, dleto i dva žuljevite ruke

Pravo ime ovog legendarnog graditelja bilo je Rade Borović. Rođen je oko 1335. godine na južnim obalama Jadranskog mora, u drevnom gradu Baru. Graditeljski zanat učio je još od malih nogu gledajući kako njegov otac, jedan od izdanaka čuvene barske klesarske porodice, vešto i brzo obrađuje kamene blokove od kojih su nastajale velelepne građevine. O njegovom ranom životu i mladosti ne zna se gotovo ništa. Zapravo, ova tajnovitost biće potka na kojoj je generacije narodnih pripovedača red po red izatkati priču o legendarnom neimaru.

Ne zna se ni kada je ni kako dospeo na dvor kneza Lazara, ali spominjanje njegovog imena u pesmi „Zidanje Skadra“ može dati naznaku da je bio i te kako poznat na dvorovima srpskih velikana. Naime, u ovoj pesmi upravo je on graditelj koji u zidine grada na Bojani uzidava ljubu Gojka Mrnjavčevića, ljudsku žrtvu prinesenu vilama koje su svake noći rušile grad. Ovaj motiv pojaviće se nekoliko vekova kasnije u jednom delu koje će Srbiju i Jugoslaviju staviti na svetsku kulturnu mapu. 

Graditelj srpske istorije

Vratimo li se za trenutak u opipljivu istoriju, Rada Neimara ili Rada Baranina (kako su ga još zvali), zatičemo u osvit Kosovske bitke na levoj obali Morave, gde pomalo namrštena čela komanduje majstorima koji od grubog kamena klešu vitičaste rozete i procvetale ljiljane, simbole rajskog vrta na zidinama zadužbine kneginje Milice. Ponosan na svoj rad, u pragu vrata koja vode iz priprate upisuje za vekove koji dolaze svoje ime. Ono što u tom trenutku ne zna da će ovaj simbol prosperiteta uskoro postati sklonište za udovice postradalih srpskih vojskovođa i prvi ženski manastir u Srbiji.

Mada su i o ovom delu njegovog života informacije šture i pomalo nejasne, ali se smatra da je bio začetnik svoje graditeljske škole, takozvane „Moravskog stila“. Ovaj arhitektonski stil, autentično srpski, izrodio je neke od najlepših srednjovekovnih građevina. Po prvi put se javljaju ukrasne šare nastale smenjivanjem opeke i sige (dekorativnog kamena). Rozete i reljefi ukrašavaju portale, prozore i lukove, a sve to prati čudesna igra ukrasne plastike koju čine motivi biljaka, životinja i ljudi.

Upravo zbog sličnosti stila, Radu Neimaru se pripisuje i gradnja manastira Ravanica, zadužbine i večnog počivališta kneza Lazara. Takođe, smatra se da je bio i protomajstor prilikom izgradnje Bogorodičine crkve u Novom Brdu.

U legendu se preselio kako je i živeo, radeći posao koji je najviše voleo. Predanje kaže da je prilikom gradnje crkve u Župi Nikšićkoj pao sa skele i zadobio teške povrede. Poslednja želja mu je bila da bude sahranjen u porti crkve Sv. Luke čiju je gradnju nadgledao. I beše ispunjena. Nad grobom mu je u znak poštovanja podignut beli mermerni krst sa uklesanim imenom.

Spona između istorije i mita

Gde se završio zemni život Rada Borovića, počeo je život legendarnog narodnog Rada Neimara. Pored pesme „Zidanje Skadra“, njegovo ime vezivalo se u narednim vekovima za izgradnju gotovo svih poznatijih građevina na ovim prostorima. Tako je dugo postojala legenda da je upravo Rade izgradio Stari most u Mostaru, ali i onaj u Višegradu. Oba puta se ponavlja i legenda o vili koja ruši građevine i traži ljudsku žrtvu, blizance Stojana i Stojanu ili Ostoju i Stoju. U obe ove legende, kao i u onoj o zidanju Skadra, umesto dečice u zidine biva uzidana mlada majka, kojoj Rade ostavlja nezazidane grudi kako bi mogla da doji svoju dečicu i oči, kako bi mogla da ih gleda kako rastu.

Na kraju, ovaj mitski graditelj dospeva i početkom 20. veka na Pašino brdo u Beogradu. Na obroncima grada koji nastaje, dobija svoju ulicu, Rada Neimara koja i dalje postoji i po kojoj je ovaj deo grada dobio ime – Neimar.